Kako je pad nadstrešnice železničke stanice u Novom Sadu probudio dijasporu, pokrenuo talas solidarnosti i povezao ljude?
Pad nadstrešnice i pogibija 16 ljudi pre godinu dana šokirala je naciju. Studenti su pokrenuli najmasovnije proteste u istoriji zemlje, tražeći odgovornost zbog, kako kažu, korupcije koja je ubila ljude.
Tragedija je i među građanima Srbije koji žive van zemlje probudila potrebu da se angažuju, pa su širom sveta spontano nastajali pokreti solidarnosti. Male grupe ljudi okupljene preko mobilnih aplikacija i grupa na društvenim medijima brzo su se pretvorile u prave zajednice, koje povezuje želja da budu uz svoju zemlju.
„Rekla bih da su ove blokade baš dosta stvari promenile i za mene lično i za mnoge druge mlade ljude koji ovde žive u Holandiji trenutno. Zato što smo nekako teško je bilo nositi se s time da si ti daleko od kuće, od Srbije i tako dalje i toliko mnogo stvari se dešava i to je nekako probudilo, ja mislim, u svima nama neku žar ponovo“, kaže Milica Milosavljević iz Utrehta.
Za mnoge u dijaspori, protesti i akcije organizovani nakon pada nadstrešnice postali su prekretnica. Ljudi koji su godinama živeli odvojeno jedni od drugih, sada se prvi put istinski povezuju, na zdravim osnovama. Do skoro je srpska dijaspora uglavnom organizovala kulturne promocije, koje je često podržavala i Ambasada Srbije. Kada se krenulo sa društvenim aktivizmom, izostala je institucionalna podrška, a Ambasada je za „neposlušnu“ dijasporu postala mesto tišine i ignorisanja.
Pročitajte još
thumbnail
Dijaspora u pismu podrške Dijani Hrki: Vaša borba je i naša, već ste pobedili
Vesti
|
10. nov
thumbnail
Studenti u otvorenom pismu dijaspori: Otišli ste zbog istih zidova – korupcije, nepravde, nebrige, vaš glas je deo našeg otpora
Vesti
|
1. nov
„Utisak je da su se ljudi koji žele iste vrednosti, koji žele iste promene u Srbiji našli konačno. Jer mi smo uvek bili nekako izdvojeni po tim manjim akcijama, sačuvajmo Čirilicu, sačuvajmo tradiciju. Naša ambasada koja dan danas ne reaguje je nekako bila jedina spona gde smo mi mogli možda da se i nađemo. Međutim, posle 1. novembra su svi ljudi koji imaju iste vrednosti i koji se bore za iste vrednosti u Srbiji, naši jedni i drugi krenuli zajedno da rade na stvarima. U tom smislu promena je neverovatna“, kaže Dragana Radanović iz Brisela.
Dijaspora ne staje, pa se svakodnevno prate objave iz Srbije, traži način da se reaguje, pomogne i pošalje podrška. A kako to izgleda pokazuje akcija nabavke patika jednom od niških studenata koji su hodali na skup u Kragujevcu.
„Problem je što ima broj 46 ili 47. Saznajemo da postoji oglas na kupujem-prodajem koji prodaje patike broj 36 ili 37, kontaktiramo tu osobu, ta osoba se javi, ali kao nije kod kuće, mi kažemo, pa znate kako, ovo je zbog studenta, mi bismo da pomognemo studentima u njihovoj šetnji. Studenti, nema problema, imam dva para. Sad ću ja da zovem svoju mamu, koja će da vam otvori kuću, mi ćemo, daćemo patike, evo vam i još dva para. Mi smo od 10 uveče do pola 12 uveče sredili celu tu akciju, tom dečku su patike bile donesene sledeće jutro“, kaže Ana Bosnić iz Utrehta.
U Briselu je aktivizam poprimio i institucionalni oblik. Zahvaljujući ličnim kotaktima, dijaspora je stupila u kontakt sa političarima. Iako su prvi uispostavljeni nakon najave iskopavanja ruda u dolini Jadra ili ubistava u Ribnikaru ili Duboni, pad nadstrešnice promenio je pravila i doveo do veće vidljivosti unutar EU Parlamenta ili EU Komisije.
„Na početku nije bilo lako. Na početku smo dopirali do samo onih koji imaju sličnu viziju oko prekomernog rudarenja. Ali posle 1. novembra to se malo promenilo, zahvaljujući i nekim od naših članova koji imaju kontakte među evroparlamentarcima i u Evropskoj komisiji. I onda malo po malo otvarala su se vrata koja su nekad bila zatvorena“, kaže Uroš Vesnić iz Brisela.
Dijaspora ostaje uz studente i građane u borbi za za demokratsku Srbiju. I to ne samo zajednice iz Holandije i Belgije, jer su one danas deo šire slike. U Beču, Frankfurtu, Luksemburgu, Oslu, Londonu i piirom sveta, dijaspora Srbije pokreće slične akcije. Ali ih bole kritike, one neosnovane, da nemaju prava da se bave državom iz koje su potekli, jer su iz nje i otišli.
„Boli svašta, ali s druge strane mi možemo da ne radimo ništa i neće ništa da se desi ovako. Mislim, neka boli, ali mi radimo svoje i to je to“, kaže Dragana Radanović iz Brisela.
„Znate kako, sto ljudi, sto ćudi, mi smo ovde sada, ali bih želeo jednog dana da se vratimo u jednu uređenu zemlju. Možda će trebati vremena da se sve sredi, da bude kao ovde, ali uređeniju nego što je sada“, kaže Uroš Vesnić iz Brisela.