Na štandu Srpske napredne stranke na Konjarniku, pred građanima i u javnom prostoru, sa razglasa je puštena muzika Marko Perković Thompson – pevača koji je godinama simbol ustaške ikonografije, javnog relativizovanja zločina i otvorenih poruka mržnje prema Srbima. To nije lapsus. To nije „greška tehničara“. To je politička i moralna sramota.
Marko Perković Thompson nije „kontroverzni izvođač“ u neutralnom smislu. Njegovi koncerti, pesme i javni nastupi dokumentovano su praćeni ustaškim simbolima, pozdravima i porukama koje pozivaju na nasilje i istrebljenje. On je zabranjivan u više evropskih zemalja upravo zbog sadržaja koji se povezuje sa fašizmom i govorom mržnje. I takva muzika je, svesno ili iz potpune ideološke praznine, puštena na štandu stranke koja se predstavlja kao „čuvar nacionalnih interesa“.
Ako je ovo bio slučaj, onda govorimo o potpunoj nekompetenciji i moralnoj otupelosti ljudi koji vode političku kampanju. Ako nije – ako je izbor bio svestan – onda je stvar još ozbiljnija: to znači da je granica između deklarativnog patriotizma i stvarnog poniženja sopstvenog naroda potpuno izbrisana.
Posebno je cinično što se sve dešava u Beogradu, u naselju gde žive ljudi čije su porodice direktno stradale od ideologije koju Thompson simbolizuje. U tom kontekstu, puštanje takve muzike nije samo politički skandal, već uvrede na kolektivno sećanje, relativizacija zločina i banalizacija istorijskog stradanja.
Ovaj incident dodatno ogoljava suštinu političke prakse SNS-a: ideologija ne postoji, vrednosti ne postoje, postoji samo prazan marketing bez ikakvog sadržaja. Danas se maše zastavama i govori o „odbrani Srbije“, sutra se sa razglasa pušta glas onih koji su Srbiju i Srbe prizivali na nestanak. To nije paradoks – to je doslednost jedne politike bez kičme.
Još je indikativnije što se ovakve stvari dešavaju u trenutku kada vlast svakodnevno govori o „spoljnim neprijateljima“, „ugroženosti nacije“ i „istorijskim pretnjama“. Kada pretnja dolazi sa njihovog sopstvenog štanda, nema reakcije, nema izvinjenja, nema odgovornosti. Tišina je odgovor. A tišina u ovom slučaju znači prećutno prihvatanje.
Ovo nije sitan incident za rubriku „verovali ili ne“. Ovo je politička bruka koja pokazuje koliko je pojam patriotizma ispražnjen i pretvoren u jeftinu dekoraciju. Stranka koja na svom štandu pušta ustaškog pevača nema nikakvo moralno pravo da govori o zaštiti nacionalnog dostojanstva.
Jer kada sa razglasa odzvanja glas mržnje – sve parole o „ljubavi prema Srbiji“ postaju prazna, uvredljiva laž.