Vest za nesvest
Vučić se uzalud nada da će uspeti da pobegne iz Srbije
Iskopaće njega Bili
Kad je Napredna stranka pala sa vlasti, 1887. godine, ubijeno je 384 njenih funkcionera i članova, a zapaljeno i srušeno 120 kuća i firmi. Sad, kad s vlasti padnu naslednici te naprednjačke organizacije, umesto osvetničkog nasilja treba pokušati sve da bi Vučić i njegovi ortaci bili mirno privedeni pravdi. Iako kriminalci iz vrha SNS-a kupuju vile i imanja u Grčkoj, Italiji, Francuskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, pa i nekim državama Južne Amerike i Afrike, nigde neće moći da se sakriju. U novom „narodnom odisaju“, loviće ih pravosudni organi, ali i poverioci, kojima su oteli kompanije i novac. Za Vučića i Srbiju bilo bi najbolje da se mirno preda i u poštenom sudskom postupku odgovara za sva zlodela. Takva pravosudna, politička i društvena katarza je izostala posle petooktobarske promene vlasti, a sad je poslednja prilika da se ispravi ta greška.
Predrag Popović
Aleksandru Vučiću i Tomislavu Nikoliću je bilo lakše da razbiju Srpsku radikalnu stranku, nego da smisle naziv svoje nove političko-kriminalne organizacije. Tek šest nedelja posle puča, Vučić je presekao: „Odlučili smo se za naziv Srpska napredna stranka, po ugledu na Naprednu stranku s kraja 19. veka, koju su predvodili Milutin Garašanin i Milan Piroćanac.“
Usled tankog obrazovanja, Vučić je zanemario mogućnost da njegovi naprednjaci skončaju kao njihovi prethodnici. Kad je Napredna stranka pala s vlasti, 1887. godine, usledio je organizovan, dugotrajan i krvav progon njenih funkcionera i članova. U prvom talasu nasilja, ubijeno je 140 članova NS-a, a vremenom je broj žrtava porastao na 384. U osvetničkom zanosu, narod je naprednjake i članove njihovih porodica ubijao vatrenim i hladnim oružjem, nabijao ih je na kočeve, vukao ih vezane za zaprežna kola, a mnogi su izloženi brutalnim poniženjima, polivani su katranom i jahani kao konji. Srušeno je pedesetak njihovih kuća i zapaljeno oko 70 imanja. Nova koalicija, koja je tada preuzela vlast, tu seriju zločina nazvali su – „narodni odisaj“.
Aktuelni naprednjaci još, do zaključenja ovog broja Magazina Tabloid, nisu pali s vlasti, ali odavno su u panici. Iako u vrhu SNS-a nema nijednog funkcionera koji zna ko su bili Garašanin, Piroćanac, Čedomilj Mijatović ili Stojan Novaković, kriminalnim instinktom za samoodržanje osećaju strah od osvete za sve pljačke i ostala zlodela, kojim su Srbiju zavili u crno.
Uplašen „narodnim odisajem“, Vučić je ispred zgrade Predsedništva podigao Ćacilend, paravojni logor sa naoružanim kriminalcima i policajcima, koji bi trebalo da spreče ili bar uspore pokušaj upada demonstranata. Po Vučićevom naređenju, u hangaru surčinskog aerodroma nalazi se novi Falkon, koji je 24 sata dnevno spreman za poletanje. Za svaki slučaj, iz flote ImperialJet-a (bivši Air Pink) Željka Mitrovića rezervisana su tri aviona koji mogu da uzleću sa travnatih staza.
U vrhu SNS-a se priča da su obezbeđene i dve rute za bekstvo automobilima u Republiku Srpsku i dve za Mađarsku. U alternativnim medijima svakodnevno se pojavljuju informacije o potencijalnim destinacijama na kojima Vučić namerava da potraži sklonište od pravde i zakona. Pominju se razne zemlje, od Urugvaja i Paragvaja, preko Južnoafričke Republike i Nigerije, do Ujedinjenih Araspskih Emirata, Hong Konga i Kine.
Po ugledu na svog bosa, mnogi viđeniji naprednjaci pripremaju uslove za bekstvo. Pametniji, poput Zvonka Veselinovića, izlaze iz poslova u kojima su stekli milijarde, pa prebacuju novac na račune stranih banaka, a keš iznose u džakovima. Neki imitiraju Slavišu Kokezu, koji je na Floridi kupio imanje i otvorio građevinsku firmu. Nebojša Stefanović je kupio vilu u ekskluzivnom atinskom naselju Vouligameni, nedaleko od zamka čiji je vlasnik Vučićev kum Zoran Bašanović. Bratislav Gašić gradi tri luksuzne vile u Abu Dabiju, gde i Siniša Mali podiže ceo stambeni kompleks. Jedan elitni deo Trsta nazvan je „valle dei ladri“ – „dolina lopova“, po srpskim političarima, koji su se tamo okućili. Italijanski i slovenački novinari posetili su vilu u vlasništvu beogradskog gradonačelnika Aleksandra Šapića, a srpski mediji pominju da se u njegovom komšiluku nalazi i stan Gorana Vesića, bivšeg ministra građevinarstva i saobraćaja, protiv koga se vodi istraga za pad novosadske nadstrešnice, pod kojom je ubijeno 16 ljudi. Tomislav Momirović, Vesićev prethodnik na čelu Ministarstva građevinarstva, zasad nije obuhvaćen istragom i optužnicom, ali već se sklonio u Francusku, u Lion, gde će voditi filijalu porodične kompanije Mona. Na put bez povratka pripremaju se i mnogi drugorazredni naprednjaci, pa i socijalisti.
Uzalud se trude, neće uspeti da pobegnu od odgovornosti za otimačinu javnih resursa i tuđe privtne imovine. Naprosto, ne mogu da sakriju tragove svojih zločina, a ni da nađu bezbedno sklonište u inostranstvu. Većina država poštuje međunarodno pravo, makar kad su u pitanju pojedinačni slučajevi vezani za kriminal i korupciju.
Sa Sjedinjenim Američkim Državama mogu da se nagode samo potencijalni svedoci saradnici, kakav je Kokeza. Za klasične begunce nema mesta. Rusija je mnogo tolerantnija, tamo su zaštitu dobili ili kupili mnogi politički, pa i kriminalni prognanici. Međutim, s obzirom na odnos Vučićevog režima prema Rusiji u poslednje tri godine, naprednjaci tamo nisu dobrodošli.
Kina, takođe, prodaje zaštitu beguncima, ali samo dok ne dobije zvaničan zahtev za njihovo izručenje. Pošto kineske vlasti progone svoje političke protivnike ili korumpirane pojedince i firme po celom svetu, zahtevajući njihovo izručenje, recipročno ne odbija takve zahteve drugih država. Niko nije bezbedan ni u Emiratima. Bekstvo u Abu Dabi je isto kao bekstvo u Sing Sing, pravo Amerikancima na rupu. Pre šest godina, Amerikanci su u Abu Dabiju i Dubaiju uhapsili 11 šeika, optuženih za pranje novca stečenog kriminalom, pa gde neće Vučića i njegove ortake iz naprednjačkog kartela.
Osim nekih latinoameričkih i afričkih zemalja, naprednjaci bi mogli da, poučeni primerom Nikole Gruevskog, spas potraže u Mađarskoj. Gruevski je u novembru 2018. godine, umesto na odsluženje dvogodišnje zatvorske kazne, preko Albancije, Crne Gore i Srbije pobegao u Mađarsku. Zatražio je i ekspresno dobio politički azil. Makedonija je nekoliko puta tražila njegovo izručenje (poslednji put u martu 2023.) ali od toga nije bilo ništa. Iako je u međuvremenu osuđen na još sedam godina robije, zbog pranja novca, i stavljen pod američke sankcije, Gruevski je u Budimpešti otvorio firmu I.C.I.C Kft, koja se bavi prodajom proizvoda od stakla i porculana, ali i „organizacijom događaja“.
Ipak, primer Gruevskog ne može da se poredi sa Vučićem, pa ni sa mnogo slabije rangiranim kriminalcima iz SNS-a. Gruevski je osuđen zbog korupcije prilikom nabavke jednog „mercedesa“, a sto puta teža krivična dela u Srbiji vrše sekretarice naprednjačkih predsednik opština ili javnih preduzeća.
S obzirom na volumen i intenzitet Vučićevih zločina, on neće imati gde da se sakrije. Čak i ako sledeća vlast ne bude mogla političkim i diplomatskim putem da obezbedi njegovo privođenje pravdi, naći će se neko ko to može da uradi, na ovaj ili onaj način. Vučić to zna, zato je tokom ovih 13 godina vladavine surovo progonio obične građane koji bi, u besu i očaju, na društvenim mrežama pominjali mogućnost da će proći kao Čaušesku, Gadafi ili Sadam Husein.
Hapšenjima, zatvaranjem i sudskim progonom pokušavao je da predupredi ozbiljnije pretnje. Međutim, i on je svestan da mu nikakva opasnost ne preti od običnog sveta. Vučić se plaši poverilaca, tajkuna i kriminalaca kojima je oteo poslove i novac.
I sad, dok je na vlasti, Vučić ne može da sakrije paranoju. Pre nekoliko dana, u Požegi je, povodom otvaranja put, naprednjački kartel organizovao „najveću žurku na Balkanu“. Za stolom, pored Vučića su sedeli Dragan J. Vučićević sa desne, a Miloš Vučević i direktor policije Dragan Vasiljević. Čak i u takvom okruženju, iza Vučića su stajala četvorica telohranitelja. Ako ga tako čuvaju dok pripit peva „Morem plovi jedna mala barka“, može samo da se pretpostavi kakve će mere bezbednosti preduzeti kad padne s vlasti.
Od toga kakva će sudbina zadesiti Vučića i njegove ortake iz vrha kartela, za Srbiju je mnogo značajnije da prođe kroz katarzu, kakva je izostala posle petooktobarskog obaranja diktature Slobodana Miloševića. Osim tragi-komične optužnice protiv Mire Marković, za podstrekivanje državne službenice da dadilji njenog unuka omogući dobijanje stana od 37 kvadrata u Požarevcu, nije bilo političke volje za pravni progon odgovornih za seriju ubistava, pljačke državne imovine i ostale zločine. Miloševićevi tajkuni su postali Đinđićevi i Koštuničini, a ostali krupniji kriminalci iz SPS-a su malim parama otkupili glave i slobodu, i zadržali najveći deo plena.
Pravna država i pravda definitivno su poražene na Kipru, gde je komisija Vlade Srbije, u kojoj su se nalazili ministri Velimir Ilić i Vladan Batić, kao i guverner Mlađan Dinkić, pronašla tragove više od 20 milijardi nemačkih maraka. Ipak, taj novac je skinut sa privatnih računa Miloševićevih političkih i poslovnih ortaka i njihovih kompanija pre nego što je podnet zahtev za njihovu blokadu.
Pravosudno ruganje opljačkanom narodu počelo je u martu 2007, kad je Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal podnelo optužnicu protiv Jovana Zebića, bivšeg ministra finansija u vladi SRJ, i Mihalja Kertesa, bivšeg direktora Savezne uprave carina, koji su okrivljeni za nanošenje štete državnom budžetu od oko 120 miliona maraka. Zebić je umro i pre nego što je potvrđena optužnica, a Kertes je 2010. prvostepeno osuđen na osam godina robije zbog iznošenja 38 miliona maraka. Ponovljeni postupak je prekinut 2014. godine zbog apsolutne zastarelosti krivičnog dela.
Tokom Miloševićeve vladavine iz Srbije je izneto oko sto milijardi maraka, a nijedan pfening nije vraćen. Opljačkanim novcem raspolažu SPS-ovi i ostali lopovi i pljačkaši, koji i danas učestvuju u vlasti, šire poslovne imperije i žive u luksuznim vilama na Dedinju i Senjaku.
Srbija će uskoro, kad naprednjački kartel padne s vlasti, dobiti priliku da ispravi tu nepravdu. Posle svog zla koje je pretrpeo, narod zaslužuje da vidi Aleksandra Vučića na optuženičkoj klupi, kako iza staklenog zida objašnjava zašto je izdao i prodao Kosovo i Metohiju svojim albanskim poslovnim partnerima, ko je ubio Olivera Ivanovića, Vladimira Cvijana i ostale njegove političke protivnike, ko je napravio klan Veljka Belivuka i kako ga je koristio za svoje političke i kriminalne interese, ko je rasprodao javne resurse, ko se ugrađivao u infrastrukturne poslove… Samo kroz takav sudski proces Srbija može da dobije novi, demokratski i miroljubiv „narodni odisaj“, kojim će se obračunati sa naprednjačkim zlom.