Portal Slavija info uz dozvolu uredništva Magazina Tabloid ekskluzivno objavljuje intervju sa Milom Lomparom, koji će se pojaviti u sledećem broju ovog dvonedeljnika.
Intervju
Prof. dr Milo Lompar, ekskluzivno za Magazin Tabloid,
analizira uzroke i posledice izbornih rezultata, koji omogućavaju
SNS-u da nastavi sa prevođenjem Srbije u status kolonije
Nema većeg zla od Vučićevog režima
Kako će Aleksandar Vučić nastaviti da učvršćuje nezavisnost lažne
albanske države Kosovo. Zašto su glasači sledili političke aktere, kad
su prepoznali da su vlast i opozicija prećutno složni oko napuštanja
naših sunarodnika sa Kosova i Metohije i pristali su na takav ishod.
Kad njegove posledice stignu do njihovih kuća, u Vranju, u Kraljevu, u
Subotici, činiše im se da je neko drugi za to kriv. Kao što se čini
ljudima u Beogradu kada se sete Savamale ili izborne krađe. Zašto su
predstavnici Nestorovićeve grupe kritikovali ukrajinsku vlast, a previđali
da Vučić-Brnabić režim izvozi oružje Ukrajini i da je supruga
predsednika Srbije posetila Kijevsko-pečersku lavru u času kada je
ona nasilno izuzeta iz nadležnosti Moskovske patrijaršije. Da li je
kasno za spas Srbije? Odgovore na ta i mnoga druga pitanja daje
prof. dr Milo Lompar.
Predrag Popović
Sa statusom vodećeg srpskog intelektualnog autoriteta, prof. dr
Milo Lompar precizno dijagnostifikuje političke i društvene probleme,
koji prete Srbiji. Uz objašnjenje procesa, koji su gurnuli srpski narod
na stranputicu, profesor Lompar ističe da glavna reč, kakva god nas
sudbina zadesi, ostaje – Kosovo.
MAGAZIN TABLOID: Kakve će posledice po državu i narod
izazvati izborna pobeda, ako možemo tako da kažemo, Srpske
napredne stranke?
LOMPAR: Potvrđena izbornom podrškom, vlast SNS će nastaviti
uhodanim putem prevođenja Srbije u status kolonije: prodajom
preostalih privrednih i društvenih potencijala, koji su ostali u vlasništvu
države; javnih preduzeća stavljenih u proces privatizacije, da bi ih
preuzeli strani činioci; uništavanjem obrazovnog sistema, jer
obrazovanje nije predvi|eno za kolonizovano društvo; jačanjem
antiintelektualnog stanja u javnom području: inteligencija nije
potrebna koloniji; razčvanjem integralističke svesti u srpskom narodu, jer je to dominantni vektor politike zapadnih (američkih)
činilaca; naglašenom kriminalizacijom svih oblika društvenih odnosa,
jer se tako stvara nova klasa, koja je pogodna za kolonijalnu upravu.
Ide se u pravcu društva kakvo poznaje Latinska Amerika: visoka
zaduženost, siromaštvo najširih slojeva, bankrotstvo: na vrhu vladajuće
piramide – autoritarni ili diktatorski vladar; u sredini su tri vrste
oligarhije: bezbednosna (vojska i policija), finansijska (bankarska i
privredna), medijska (mediji i akademska zajednica); na dnu se
nalaze najširi slojevi stanovništva. Što se tiče spoljne politike: dalje
potčinjavanje zapadnim (američkim) uticajima; „kupovina“ ruske
podrške ustupcima koji su vlastima važniji nego narodu. Sve bi se to
moglo sažeti u formulu: što više SNS napreduje, narod i država
ubrzanije propadaju.
MAGAZIN TABLOID: Da li će Aleksandar Vučić i SNS novi
mandat na vlasti iskoristiti da privedu kraju posao oko
učvršćivanja nezavisnosti lažne albanske države Kosovo?
LOMPAR: Deluje da je to, nažalost, neizbežno. Oni su toliko
upleteni u taj proces da i ne mogu nazad: požele bi da se razotkrivaju
džinovske razmere ustavnih, zakonskih, privrednih, obrazovnih, javnih
ogrešenja, koja podrazumevaju ne samo političku nego i krivičnu
odgovornost. Korak po korak, uz grmljavinu laži koje sugerišu da ljudi
ne vide ono što vide, da se ne događa ono što se događa, a to je
kompletna izdaja, neprestano, od usmene saglasnosti do dozvole za
kosovske tablice, Kosovo i Metohija su prevedeni iz srpskog u
albanski državni okvir. To je istorijski, a ne politički proces, pa je i
odgovornost sasvim – istorijska.
MAGAZIN TABLOID: Kako objašnjavate da glasači nisu
podržali većinu stranaka koje se protive nemačko-francuskom
planu o nezavisnom Kosovu?
LOMPAR: Građanska opozicija se protivila neiskreno i sporadično.
Ako se setimo da je Dragan Đilas podržao Francusko-nemački plan,
kada se taj plan pojavio, kako se može verovati naknadnim i izborima
motivisanim osporavanjima tog plana? Nacionalna opozicija se
protivila na rečima: posle uspešnog mitinga od 17. marta 2023.
godine nije preduzela baš ništa. I izrekom je bila protiv predloga o
referendumu za odbranu Ustava, koji je predložila Narodna stranka.
Šta je nacionalna opozicija predložila ili učinila umesto ideje o
referendumu? Ništa. Glasači su sledili političke aktere, jer su
prepoznali da su vlast i opozicija prećutno složni oko napš{tanja naših
sunarodnika sa Kosova i Metohije i pristali su na takav ishod. Kad
njegove posledice stignu do njihovih kuća, u Vranju, u Kraljevu, uSubotici, činiće im se da je neko drugi za to kriv. Kao što se čini
ljudima u Beogradu kada se sete Savamale ili izborne krađe.
MAGAZIN TABLOID: Da li pad ispod cenzusa koalicije Dveri-
Zavetnici predstavlja neku vrstu kazne glasača za odbijanje idejeo stvaranju zajedničke liste s drugim patriotskim strankama?
LOMPAR: Jedinstvena lista nacionalne opozicije bila je jedini potez
koji je mogao dovesti u pitanje vlast srpskog predsednika u Beogradu
i uzdrmati tu vlast u Srbiji. Zato su preduzete brojne režimske
aktivnosti da se takva lista nikako ne napravi. Kao da su glasači Dveri
bili najviše razočarani nepovoljnim ishodom. Glasači Zavetnika ne
znam čime su mogli biti razočarani, ako uzmemo u obzir prirodu te
stranke i pohvale koje su razmenili sa srpskim predsednikom posle
izbora.
MAGAZIN TABLOID: Čini mi se da deo zasluga za sabotažu
okupljanja patriotskih stranaka pripada i koaliciji NDSS-POKS.
Grešim li u toj proceni?
LOMPAR: Tako kažu oni koji su učestvovali u organizovanju
brojnih aktivnosti stranaka nacionalne orijentacije u dužem periodu.
Oni mnogo bolje od mene poznaju one o kojima govore, jer su
zajedno blisko sara|ivali. Od napuštanja Pokreta za odbranu Kosova i
Metohije, 2020. godine, zbog strateških razlika u odnosu prema
predsedniku Srbije, nisam učestvovao ni u kakvim aktivnostima ili
pregovorima opozicionih stranaka ili drugih političkih činilaca, pa
nemam precizan uvid u prirodu odnosa u~esnika u razgovorima.
Ostaje nam da im verujemo. Uprkos ličnim rezervama, uvek sam se
odazivao pozivu da javno podržim akcije nacionalnih političkih
činilaca. Na zajednički sastanak uoči izbora otišao sam iz ličnog
osećanja dužnosti. Jer, bio sam pozvan, kao što sam i ranije –
februarski i martovski miting 2023. godine, predlog referenduma o
odbijanju Francusko-nemačkog plana – podržavao aktivnosti stranaka
i pokreta nacionalne orijentacije: kada sam bio pozivan. Da stvari
stoje tako, pokazuje činjenica da – za razliku od drugih nestranačkih
ljudi na tom sastanku – nisam bio ni kandidovan za bilo kakvu listu niti
sam podržao bilo kog učesnika na izborima. Jer, imao sam ispravnu
procenu da bi to bilo uzaludno.
Da je ovo što govorim proverivo, da nije nikakva naknadna pamet,
pokazuju moji brojni nastupi znatno pre izbora: od emisije „Pravi
ugao“ na TV Vojvodine od 30. oktobra 2023. godine, preko podkasta
Balkan-infa, Helmcasta i „Kod Brane“, do emisije „Bez pardona“ na
KTV televiziji neposredno pre izbora od 17. decembra 2023. godine.
U svim tim nastupima tvrdio sam da su prevremeni izbori besmisleni, jer nema nikakvog razloga da se održavaju: Skupština je legitimna i
legalna, birački spiskovi su neuređeni, medijski teror režima očigledan,
opoziciona kontrola izbora neorganizovana. Nisam, naravno, mogao
odgovarati ljude od izlaska na izbore, kad ih je opozicija pozivala da
izađu, jer bi izgledalo da činim uslugu režimu.
Ni danas opozicija nema suvisli odgovor na pitanje zašto je pohrlila
na takve izbore? Po mom mišljenju, zato što je bila podstaknuta
delovanjem zapadnih (američkih) činilaca, kojima je bilo neophodno
da osnaže legitimnost Vučić-Brnabić režima zbog odluka koje on treba
da donese. I zato što se nadala da će stranački interesi biti bolje
ostvareni.
Njeno ponašanje pokazuje da živimo u zatvorenom sistemu, jer
Vučić-Brnabić režim počiva na višestrukoj saglasnosti. Prva je
spoljašnja: to je prećutna tolerancija između zapadnih (američkih) i
ruskih činilaca u odnosu na vlast, jer svaki od njih teže ostvarenju
svojih interesa, koje režim servisira. Druga je unutrašnja:
spoljnopolitička podudarnost režima i građanske opozicije
podrazumeva prećutnu toleranciju između njih, kao što to čini i
klijentelistički odnos između režima i nacionalne opozicije.
MAGAZIN TABLOID: Da li Vas je iznenadio izborni uspeh
grupe „Mi – Glas iz naroda“ Branimira Nestorovića?
LOMPAR: Iako je sistem zatvoren, istorija nikad nije završena.
Njena dinamika, onemogućena kao spoljašnja, kao raskidanje granica
sistema, ostvaruje se kao unutrašnja: kroz proizvodnju novih učesnika
u zadatom kretanju. Ti učesnici su, s jedne strane, logični izraz
nezaustavljive istorijske dinamike, dok su, istovremeno, simulirani
pokazatelj da se odigravaju navodne promene unutar sistema. Oba
procesa imaju karakter simulacije, koja je uspešna, jer se
nezadovoljstvo građana, zasićenih poznatim adresama koje su ih više
puta izneverile, usmerava u pravcu novih i nepoznatih adresa. Njih je
bilo i u ranijim izbornim ciklusima.
Otud uspeh koji pominjete: predstavnici te liste zadovoljavali su
potrebu građana za novim adresama u emisijama u kojima su
kritikovali režim, ali su na nacionalnoj frekvenciji, u visoko gledanoj
emisiji „Aktuelnosti“, koja im je obezbeđivala javnu vidljivost, veoma
pazili da se, u kontekstu rusko-ukrajinskog sukoba, ne zamere režimu.
Tako su – kritički budni za svaki potez ukrajinskih vlasti – previđali da
Vučić-Brnabić režim izvozi oružje Ukrajini i da je supruga predsednika
Srbije posetila Kijevsko-pečersku lavru u času kada je ona nasilno
izuzeta iz nadležnosti Moskovske patrijaršije. Bio je to čist politički akt.
Ako su ruske vlasti previđale takve postupke režima, jer su težile zadovoljavanju svojih interesa, od privrednih preko političkih do
propagandnih, zašto bi opoziciono orijentisani komentatori imali takvu
toleranciju prema Vučić-Brnabić režimu? Zato što je to deo
programirane dvostrukosti u ponašanju novih političkih adresa kod
nas.
MAGAZIN TABLOID: Iako se pojedinci iz Nestorovićeve grupe predstavljaju kao tvrde patriote, odmah su čestitali pobedu SNS- u i istakli da „Vučić vodi izdajničku politiku prema Kosovu, ali još su veće zlo Dragan Đilas i Marinika Tepić“. Kako razumete takve
stavove?
LOMPAR: Ne razumem kako je veće zlo neko za koga mislite da bi
mogao poćiniti izdaju od onoga koji je već ~ini? Kako ono đto bi se
moglo dogoditi predstavlja veću pretnju od onoga što se događa, kada
je reč o istim sadržajima? Takva nelogičnost se može objasniti samo
interesima onoga ko je iznosi. Jer, ona u stvari znači da su za njega
veće zlo oni koji su u opoziciji od onih koji su na vlasti. A to znači da
on deo svojih interesa – novčanih, statusnih, političkih – ipak ostvaruje
unutar sistema kojim dominiraju sadašnje vlasti. Nikada, međutim,
predstavnici građanske opozicije ne bi mogli, čak i da hoće, zbog
otpora koji bi izazvali, počiniti ovakvu izdaju kakvu je počinio Vučić-
Brnabić režim. Oni su hteli, ali nisu sproveli gej-paradu. Možda su hteli,
ali nisu uspostavili granične prelaze Brnjak i Jarinje. Nisu oni, nego
Vučić-Brnabić režim stavili na treće mesto stranačke liste direktora
Muzeja genocida protiv koga je veliki broj nacionalnih intelektualaca
pisao peticiju povodom umanjivanja broja ubijenih u Jasenovcu. Itd.
Da se vratim svojoj tvrdnji iz 2013. godine, povodom Briselskog
sporazuma: nema izdaje dok nacionalisti ne izdaju.
MAGAZIN TABLOID: Kako objašnjavate izborni fijasko
Narodne stranke, koju ste podržali?
LOMPAR: Pogrešan je utisak da sam podržao izbornu listu
Narodne stranke. No, takav utisak se uporno nameće, iako u mojim
brojnim nastupima pre izbora nećete naći ništa ni nalik tome. Tamo
možete naći moje procene o izborima koje su se pokazale tačnim.
Ovaj pogrešan utisak nastao je zato što sam – u martu 2023. godine,
daleko pre zakazivanja izbora – podržao predlog o referendumu protiv
Francusko-nemačkog plana koji je iznela Narodna stranka. Kako je
taj predlog bio jedina opoziciona aktivnost, bilo je logično da ga
podržim. Na skupštini Narodne stranke sam govorio – što sam i rekao –
da bih prisustvom pokazao da specijalne televizijske emisije protiv
mene, koje se- od predloga o referendumu pa do danas – organizuju u
amfiteatru Milomira Marića, u sadejstvu pasivnih i aktivnih agenata- provokatora, ne mogu uticati na moje ponašanje, procene i nastupe. I
da bih se javno založio za jedinstvenu listu nacionalne opozicije. To se
sve može proveriti, jer je dostupan snimak mog govora. Kako do
jedinstvene liste nije došlo, prirodno je da nisam mogao podržati jednu
od stranaka, jer sam se zalagao da sve stranke nacionalne opozicije
budu zajedno na izborima.
No, nerazumevanje ima opštiji karakter i proističe iz promenjene
uloge intelektualca na javnoj sceni. Postoji bitna razlika između
intelektualca i stranke: intelektualac ima stav, stranka ima
organizaciju; oruđe intelektualca je reč, oruđe stranke je akcija. Kada
se stranka ponaša na način koji podrazumeva stav i reč intelektualca,
on u tome učestvuje tako što prati svoje mišljenje, a ne stranku čiji se
brojni aspekti organizacije i akcije nalaze mimo ovog stava. Na toj
tački se razdvajaju pozicija intelektualca koji ostaje to što jeste i
intelektualca koji usvaja stranački angažman. Obe mogućnosti su
legitimne, ali samo prva uočava razliku u kojoj intelektualac postoji i
zadržava spremnost da se zameri strani koja se trenutno podudarila
sa njegovim stavom. Kako on dokazuje da čuva razliku u odnosu na
stranku? Tako što ništa ne traži od nje: ni mandate, ni reklamu, ni
status. Nužno je da nema nikakvu korist od svog angažmana, da bi bio
intelektualac. U duhovnoj situaciji našeg vremena, u njenom
pragmatizmu i utilitarnosti, na naše oči nestaje potreba za
intelektualcem. Jer, intelektualac prati svoj stav, a ne stranku kao
organizaciju. Kao što ovim intervjuom podržavam opozicionu
orijentaciju vaših novina, a ne sve što one objavljuju.
No, i da sam podržao Narodnu stranku, to ne bi imalo nikakvih
izbornih posledica: rezultat bi bio isti. Ona je bila dugotrajna meta
negativne kampanje koju je sprovodio režim. Ona je bila i
organizaciono urš{ena usled stranačkih podela. Ona je suviše kasno
zaoštrila svoju nacionalnu kritiku predsednika Srbije, da bi bila
uverljiva za građane, pa je potom iznenadno u kampanji ublažila tu
kritiku. Suviše pehova na istom mestu. To je šteta, jer je njen
programski dokument imao vrednosti koje su išle iznad stranačkih
ciljeva.
MAGAZIN TABLOID: Beograđani su glasali protiv vladajuće
koalicije SNS-SPS, ali opozicione stranke neće moći da formiraju
gradsku upravu. Da li podržavate proteste liste „Srbija protiv
nasilja“ zbog brojnih i teških neregularnosti tokom izbornog
procesa?
LOMPAR: Oni imaju pravo i razloge da protestuju. Imaju i političku
korist od protesta, jer se pojavljuju kao politička snaga koja okupljaoko sebe razli~čte protivnike režima, Zašto je nacionalna opozicija –
svojom neaktivnošću, kao i u slučaju masovnih demonstracija u maju i
junu 2023. godine, koje su imale najširu društvenu osnovu – dozvolila
da sve simpatije opoziciono usmerene omladine i studenata, uključiv i
one koji su nacionalno orijentisani, ne idu u njenom pravcu?
Ključno pitanje za građansku opoziciju glasi: da li mogu pokrenuti
proteste velikih razmera ukoliko nastupaju sa tako uske političke
platforme? Teško. Potrebno je, dakle, da redefinišu svoje stanovište.
Neophodno je da shvate da su devedesete završene, da američki
ambasador danas podržava TV Pink koju je u devedesetim osnovao
JUL, da neprestani govori o Srebrenici, o ratovima, predstavljaju
politiku krivice koja izaziva protivljenje najmanje dve trećine ljudi. Zašto
okolnost da vide ko je na vlasti od 2012, godine, ko ga podržava, ne
utiče na njih da shvate da takva politika krivice ne može dati pozitivan
rezultat? Zato što su ideološki zarobljenici nevladine inteligencije. Dok
god su to, teško da će postići neki veći cilj od ličnog i stranačkog. Neka
nevladina (drugosrbijanska) inteligencija razmatra sva pitanja, ali
neka građanska opozicija naglasi da je Ustav obavezujući, da je
mišljenje ve}ćne gra|ana i za nju merodavnije od stranih činilaca, da je
sporazum na demokratskoj i nacionalnoj platformi moguć i opravdan,
neka izdrži kritike koje će periodično doći, neka odlučno naglasi da su
mere Vučić-Brnabić režima i antievropske, i nedemokratske, i
antinacionalne, pa ćemo videti da li može pronaći saveznike na
političkoj sceni. To je suviše složeno nastojanje za današnje
mogućnosti njenih stranaka i vođa, ali je to jedino stanovište na kojem
je moguće prevazići društveni rascepi zadržati prirodne razlike između
ljudi. To zovem pozitivnom sintezom građanskog i nacionalnog i
suprotstavljam negativnoj sintezi koju oličava Vučić-Brnabić režim.
MAGAZIN TABLOID: Vučić, Brnabić, Šapić i mnogi drugi
političari iz vlasti tvrde da su ovi protesti „uvod u beogradski
Majdan“. Da li zaista postoji opasnost od izbijanja građanskog
rata?
LOMPAR: Unutrašnji i spoljašnji rat mogu organizovati strani
činioci. Ne vidim zašto bi to učinili. Šta bi zapadni (američki) činioci
dobili građanskim ratom što već nisu dobili od Vučić-Brnabić režima?
Bankarski sistem? To su zatvorili prodajom poslednje banke –
Komercijalne banke. Povećanu stopu zaduženosti koja stvara političku
zavisnost? Ona se neprestano povećava. Kontrolu nad tužilaštvom i
sudstvom? Tu je put utrt i vremenom kontrola postaje potpuna.
Kontrolu nad vojskom? Pa zar se posle Banjske nije junački povlačila
preko 100 kilometara od kosovske granice, dok je američki ambasador nadgledao iz našeg vojnog helikoptera. Ulazak u NATO?
Broj vojnih vežbi pokazuje da su aktivnosti u tom pravcu prilično
poodmakle. Sve se to odigralo u Crnoj Gori bez rata i uz povremeno
programirane sukobe. Moglo bi tako biti i ovde.
Šta bi ruski činioci dobili unutrašnjim ratom? Intervenciju zapadnih
(američkih) činilaca na koju bi teško mogli odgovoriti: kao što nisu
mogli ni u Jermeniji. Da li je, prožeta hedonističkom kulturom
spektakla, današnja omladina – jer je omladina uvek nosilac pobune –
spremna na pobunu? Ne verujem. Parola o „Majdanu“ služi da se
prodž`i današnje kriminalno stanje koje odgovara svima: zapadnim
(američkim) činiocima, jer stvari polako stižu u njihovo leglo; ruskim
činiocima, jer u to leglo još uvek nisu sasvim stigle i sadašnje stanje
ruska politika može propagandno i politički još uvek eksploatisati;
Vučić-Brnabić rž`imu, jer se pljačka društva i bogaćenje pojedinaca
nesmetano nastavlja; nacionalnoj opoziciji, jer ni za šta ne odgovara,
a ima i pojedinačnih koristi; građanskoj opoziciji, jer se ne zamera
zapadnim (američkim) činiocima; narodu, jer troši kreditne pare, koje
će potomci vraćati. Ne vidim nikakav subjekat koji bi pokrenuo
građanski rat, a da nešto ne izgubi. A kontrolisana praćnjenja energije,
kao simulacija životne dinamike, svakako su moguća.
MAGAZIN TABLOID: Da li treba verovati Vučiću kad kaže da su
ga ruske službe obavestile da Zapad priprema puč u Srbiji?
LOMPAR: Postoji podudarnost ruskih reakcija na demonstracije i
ove Brnabić-tvrdnje. Podudarnost je plod činjenice da je Vučić-Brnabić
režim uspeo da zemlju učini monetom za potkusurivanje u obračunu
zapadnih (američkih) i ruskih propagandnih i političkih činilaca. Jer,
mi nismo država nego poligon za njihovo odmeravanje uticaja, snaga i
mogućih sporazuma.
MAGAZIN TABLOID: Zašto bi Zapad hteo da smeni vlast, koja
deset godina bespogovorno izvršava sve naloge iz Vašingtona i
Brisela?
LOMPAR: On ne želi da je smeni nego da je uzdrma: kako bi se
sve čvršće držala za zapadnu (američku) podršku. Tako joj,
istovremeno, pribavlja alibi za ustupke koje nastavlja da čini, pa ona
navodno mora da ih učini, jer je pod pritiskom. Slučaj kosovskih
tablica, oko kojih pre izvesnog vremena beše dignuta velika medijska
galama, da bi se posle izbora dozvolile prilikom prolaska vozila kroz
Srbiju, pokazuje da se proces političke, istorijske i nacionalne izdaje
nesmetano nastavlja. Prati ga laž da je to posledica sporazuma iz
2011. godine, koje je ova vlast navodno morala sprovesti. Ako je tako,
zašto su tablice – u članu 1 – imenovane u Francusko-nemačkom planu, na koji je predsednik Srbije dao obavezujuću saglasnost u
Ohridu? Dakle, nije tako: i mimo toga što je sporazum iz 2011. godine
bio protivustavan i nije obavezivao ovu vlast.
Kod procene zapadnih (američkih) akcija, valja imati na umu da
pojam zapadnih uticaja nije homogen: američki uticaj je preovlađujući,
ali u dejstvu su i drugi zapadni uticaji. Tako je Vučić-Brnabić režim
uveo našu zemlju i u područje međusobnog razračunavanja zapadnih
uticaja: jedni (nemački) akteri, da bi naudili drugim (američkim)
akterima, pritiskaju nas. Pored američko-ruskog razračunavanja, bio
bi to drugi pritisak koji smo politikom ovog režima ako ne prizvali, a
ono učinili jačim nego što je bilo nužno.
MAGAZIN TABLOID: Zašto Rusija, odnosno njeni predstavnici
ambasador Bocan Harčenko i portparol ministra spoljnih
poslova Zaharova, podržavaju Vučićevu priču o „Majdanu u
Beogradu“?
LOMPAR: Oni „uspešno“ obezvređuju tradicionalnu srpsku
rusofiliju. Oni podržavaju Vučić-Brnabi} režim, jer tako čuvaju svoje
akcije kod nas bar za neko vreme: neuvo|enje sankcija je njihov
ključni politički interes. Jer, propagandno su ga učinili delom
sopstvene unutrašnje politike: ruski predsednik je odlikovao srpskog
predsednika ordenom Aleksandra Nevskog. Kako da ga se sad
odreknu i kažu ko je pogrešio? U političkom podtekstu se, možda,
nalazi njihova svest da ne mogu mnogo više ni učiniti. U istorijskom
podtekstu bi se, otud, mogla konstruisati predstava da su naša zemlja
i naš narod na periferiji njihovog uticaja i moći: Veliku Bugarsku su –
Sanstefanskim ugovorom (1878) – makar pokušali da stvore, Veliku
Srbiju nikad nisu ni pokušali. Ne treba zaboraviti ni tradiciju sovjetske
politike koja ima svojih zasada i u sadašnjoj ruskoj politici: sovjetska
politika je – tokom čitavog XX veka – dosledno bila protiv srpskih
interesa.
Ako osmotrimo kontinuitete, vidimo čvor naše istorijske sudbine
kao sudbine najzapadnijeg pravoslavnog naroda. Nemačka politika je
dosledno antisrpska, bez obzira da li je carska, nacistička ili
demokratska. To je istorijski vektor. Kao takva, ona uslovljava da se
okrenemo anglosaksonskoj politici, koja je uvek spremna da nas
upotrebi protiv nemačkih ili ruskih uticaja. Ruska politika je – i kao
carska, nama ideološki (slovenofilski) bliža, i kao sovjetska, nama
ideološki (komunistički) dalja – u biti kompromisna. (Nepodudarnost
proističe iz razilaženja srpske beskompromisnosti u borbi za slobodu i
ruske kompromisnosti u odnosima koji se uspostavljaju na Balkanu.
Kao da je ova nepodudarnost istorijski vektor.) To znači da je ruska politika spremna da žrtvuje naše interese svojim pogodbama sa
nemačkom politikom, kao na Berlinskom kongresu (1878) i u
Aneksionoj krizi (1908), ili pogodbama sa anglosaksonskim svetom,
kao kod Titove Jugoslavije (1943) ili pri njenom raspadu (1992).
Otud bi glavni odgovor naše politike trebalo da bude vezan za
učvršćvanje kulturne podloge koja bi sprečavala odviše veliko
izručivanje naših političkih upravljač stranim uticajima ili umanjivala
razmere nametnutih političkih ograničenja. Ona bi oblikovala
dugotrajne i razra|ene oblike nacionalnog otpora u razli~itim
područjima društva. To traži uverenje u pravo nacionalne kulture da
postoji u različitim oblicima i jačinama, ustanove u kojima se svest o
ovom pravu istrajno obnavlja, ljude koji su spremni da važan deo
ličnih interesa i ambicija suzbiju u korist opšte stvari. To je dug proces
samoizgračivanja za koji kod nas ne postoji spremnost niti postoji
tradicija na koju bi se valjalo osloniti.
MAGAZIN TABLOID: Kakav rasplet očekujete? Da li će Vučić
popustiti i pristati na međunarodnu istragu izbornih
neregularnosti i prihvatiti zahtev za ponavljanjem izbora u
Beogradu?
LOMPAR: Možda novi potezi oko Kosova i Metohije, koji su
najavljeni, budu praćeni bukom oko novih izbora: opozicija bi tako
dobila temu beogradskih izbora koju treba da koristi i temu kosovskih
ustupaka koju treba da „zaboravi“. Možda će se naći izgovor da se
izbori ponove usled nemogućnosti da se obrazuje gradska vlast. U
poništavanje izbora ne verujem. Jer, ako su izbori neregularni u
Beogradu, onda nisu regularni ni u Srbiji. Šta tada učiniti? Ne
isključujem, međutim, tvrdoglavo ponavljanje režimskog nasilja kao
puta ka pobedi na novim izborima. Jer, u pitanju je novac, koga
najviše ima u Beogradu. A Vučić-Brnabić režim se svega odriče,
uključiv narod i teritoriju, osim novca.
MAGAZIN TABLOID: Uverljiva većina građana ne pristaje na
predaju Kosmeta, sankcije Rusiji, iskopavanje litijuma i
rasprodaju državnih resursa. Šta treba da se desi, pa da se na
političkoj sceni pojavi nacionalna stranka, tj. organizacija koja
može da spreči totalnu propast države i naroda?
LOMPAR: Nisam siguran da je većina građana tako odlučna.
Sadašnji simulakrum u obliku Vučić-Brnabić režima počiva na skrivenoj
pretpostavci: svi bi da izdaju, a niko neće da bude izdajnik. Tako se
odigrava sveopšte nadlagivanje: građani bi da režim izda, a režim bi da
građani izdaju. Ostaje da se vidi koć}e kome podvaliti. Otud većinu
učesnika na političkoj sceni, kao i njihove medijske agente- provokatore, s pravom možemo nazvati manekenima laži: kako ih i
opisujem u svojoj najnovijoj knjizi.
Što se tiče nacionalne stranke, koja bi, poput lakmusa, otkrila gde
se ko – i u kom trenutku – na političkoj sceni nalazi, pokazalo se da
srpska kultura nema sposobnosti da stvori političku vrednost koja bi
dovela u podudarnost nacionalnu odgovornost i individualna prava.
Tome mogu biti različiti uzroci: javna dezorijentacija koju su stvorili
nasleđe jugoslovenstva i komunizma, odsustvo srednjeg sloja u
društvenom smislu, narodnjaštvo kao izraz opšte političke svesti,
elitizam kao izraz intelektualne za~aurenosti u savremenost, taj
idealni oblik vremenske provincijalnosti, uticaj stranih činilaca,
epohalni vektor globalizacije u vidu ideologije globalizma.
MAGAZIN TABLOID: Da li je kasno za spas Srbije?
LOMPAR: Ako istoriju shvatimo kao linearnu, onda izgleda da je
kasno: za našeg vremena. Šta će se dogoditi u budućnosti? To nije
predvidivo. Ako je shvatimo kao kružnu, očigledno se nalazimo na
silaznoj putanji. Ali, svojstvo kruga je da silaznu putanju smenjuje –
uzlazna. U oba slučaja, simbolički, glavna reč ostaje – Kosovo. U
Gorskom vijencu, u času kada se pomalja uzlazna putanja istorije,
pojavljuje se svest o ključnoj reči: „Oj, Kosovo, grdno sudilište!“ Tu se
stavljaju u dejstvo dva momenta kosovske tradicije: Lazarev izbor i
Milošev podvig. U Lažnom caru Šćepanu Malom, već u prvoj sceni, u
prvim stihovima, u kojima se prizivaju prah, krune i znamenja
Nemanjića i Hrebeljanovića, na pozadini kosovske tradicije pojavljuje
se – lažov. On je sudbinski znak. Svi nosioci zaveta – vaseljenski
patrijarh, srpski patrijarh, ruski knez, turski zapovednici, mletački
poklisari, crnogorski junaci, igumani i prote, čak i oni koji mu se
naizgled ili stvarno protive – priklanjaju se lažovu: lažov na mestu cara
pretvara podanike u mnoštvo lažova. U dejstvu je treći momenat
kosovske tradicije: izdaja. Lažov se pojavljuje kao ishod zavetne
parabole o narodu, jer ga pretvara u gomilu. Tako je klasični pesnik
srpske kulture oblikovao simboličku predstavu o uzlaznoj i silaznoj
putanji istorijskog kruga.