Kursk ‒ Prvo što sam čuo izlazeći tog ranog jutra sa železničke stanice u Kursku bile su sirene za vazdušnu opasnost. Prošlo je više od 25 godina kada sam poslednji put slušao taj zlokobni zvuk. U Donjecku i drugim gradovima pogođenih ratom sirene se ne uključuju, jer je opasnost od raketiranja i granatiranja stalna.
Oko podneva borci „Ahmata” dolaze do mene i krećemo prema Ljubimovki, naselju iz koga su tek izbačene Oružane snage Ukrajine. Dok idemo od centra ka periferiji grada malo šta ukazuje da se na samo 50-ak kilometara vode žestoke i krvave borbe. Na izlazu iz grada nailazimo na prvi kontrolni punkt na kome stoji policija sa dugim cevima. Prvu veću grupu vojnika primetio sam na nekih 20-ak kilometara ispred seoske prodavnice. Atmosfera u prodavnici i selu podseća na ono što sam sreo u Donjeckoj i Zaporožskoj oblasti, gde su koncentrisane rezerve vojske. Prve linije odbrane, rovove i bodljikavu žicu, bez betonskih piramida – „zuba zmaj”, zatičemo na 30-ak kilometara od grada.
Na prilazima Ljubimovki dolazimo do štaba odreda čiji su me pripadnici pokupili u Kursku. Tek tada saznajem da je reč o legendarnom „Aidu”, borbenoj grupi podređenoj „Ahmatu”, a koju čine većinom borci van Čečenije. Tu srećem i njihovog komandira, po čijem ratnom imenu Aid je i nazvan odred. Odaje na prvi pogled utisak skromnog, smirenog čoveka i nikada ne biste pretpostavili da pred vama stoji ratni heroj koji je za prethodne dve i po godine odlikovan sa tri Ordena za hrabrost, dve Medalje za hrabrost i Georijevskim krstom. Ćaskamo uz kineski crni čaj i čekamo signal da krenemo kod generala Alaudinova. Nakon određenog vremena postaje jasno da ću se prvog dana teško sresti sa generalom i Aid mi predlaže da prenoćim kod njih u štabu i tu čekam. Navodi da ukoliko želim ujutro rano mogu da odem sa njegovom grupom zaduženom za dejstva FVP dronovima i odatle kasnije produžim kod generala Alaudinova.
Umesto čekanja izabrao sam drugu soluciju. Budimo se u 5.30 i u 6.00 po nas dolazi – legendarna „buhanka”, UAZ-3303. Prva „buhanka” sišla je sa fabričkih traka pre gotovo 60 godina i u njenom dizajnu i konstrukciji praktično se ništa nije menjalo. Odlikuje je jednostavnost, pouzdanost i sposobnost da prođe svim putevima, od kozjih staza do blatnjavih terena. Proizvodi se kao kombi vozilo i mali kamion, u koji smo se mi ukrcali. Pošto put do pozicija na kojima su vojnici ima nekoliko opasnih poteza na kojima su aktivni ukrajinski dronovi, vojnik koji sedi bočno u kamionu ima zadatak da automatom pokuša da zaustavi dron ukoliko se primeti da on cilja vozilo. Odlazak ne pozicije protekao je bez tenzija, a na opasnim delovima puta naša „buhanka” je letela velikom brzinom.
Približavajući se zoni neposrednih borbi zatičemo nepožnjevena polja pšenice i suncokreta, neobran kukuruz. Od mesta gde nas je „buhanka“ ostavila, do pozicije ruskih vojnika imamo nekoliko stotina metara kroz šumu i kukuruz. Na pojedinim mestima zatičemo spaljene stabljike i reš pečene klipove, za koje mi borci „Aida” kažu da predstavljaju mesta udara dronova protivnika, koji pokušavaju da otkriju i pogode njihove položaje. U šumi zatičemo psa, sibirskog haskija koji nastavlja da nas prati do samog fronta. Borci kažu da ga ranije nisu viđali. Dok pripremaju dronove sa granatama i zapaljivom smesom, na nebu se čuju avioni. Iako su verovatno ruski, spuštamo se ipak u zemunicu. Pas ide sa nama i vojnicima nikako ne polazi za rukom da ga isteraju.
Kada se situacija stabilizovala vraćamo se na pozicije i po uputstvima iz štaba vojnici ciljaju šumu jer sumnjaju da su se tamo sklonili ukrajinski vojnici i tehnika. Iz većine sela koja i dalje kontrolišu u Kurskoj oblasti, Ukrajinci su pobegli i sakrili se u obližnje šume. S obzirom na vlažnost i dejstva sredstava za elektronsko ometanje, udari dronova sa zapaljivom smesom, sa ciljem da se izazove požar i protivnik primora da izađe na čistinu, nisu bila naročito uspešna. U šumi su kamuflirane i dve antene, jedna za održavanje smera drona, a druga za vezu sa kamerom. One omogućavaju da se pogode ciljevi udaljeni i preko 10 kilometara. Bez ovoga FVP dron mogao bi da odleti najviše tri do četiri kilometra.
Oko podneva radio-vezom javljaju da je po mene krenula „buhanka” koja će me odvesti do generala. Krećem ka mestu gde su nas jutros ostavili, a haski nastavlja da me prati. Nije se zaustavio i kada sam se popeo u kamion, munjevito skače i smešta se na sedište pored mene. Vojnik koji je stojao kao poslednja linija odbrane od drona obradovao se psu: „Pusti ga, ostaće kod nas u bazi, okupaćemo ga, očešljati, nahraniti i dati mu ime.” Ljubimci, psi i mačke, nisu retkost u ruskoj vojsci, pa čak i na prvoj liniji fronta. U maju kod Rabotina sreo sam sićušnog psića Mihajloviča, koga je ova ruska jedinica našla na prilazima aerodroma u Nikolajevu u martu 2022. i od tada je stalno sa njima. Za razliku od bezimenog haskija, Mihajlovič nije bio prijateljski raspoložen i čak je pokušao da me ugrize.
U povratku prva napeta situacija. Detektor počinje da pišti što znači da je u blizini ukrajinski FVP dron. Vojnik repetira svoj automat i izgovara: „Drži psa čvrsto, ne daj mu da ide sa sedišta i ne boj se. Na krovu vozila je uređaj za elektronsko ometanje koji sada palimo, ali svakako treba biti oprezan.” Pištanje detektora prestaje posle par minuta i uzbuna prolazi. Ubrzo stižemo u štab generala Alaudinova.
„Pa gde si ti, brate, nestao, nismo se videli više od dve godine. Sačekaćeš malo, ali imaćeš priliku da upoznaš dva istinska heroja”, kaže mi dočekujući me u štabu. U momentu kada stižemo, Apti razgovara sa Kurbanom Abdurahmanovim iz Dagestna i Aleksejem Sibirjakovim iz Jakutije, dvojicom vojnika koji su se dva meseca probijali sa teritorije pod kontrolom Oružanih snaga Ukrajine.
Već drugog dana ukrajinske ofanzive na Kursku oblast Abdurahmanov je ranjen u potkolenicu, a 19-ogodišnji Sibirjakov je ostao uz komandira. Nije im padalo na pamet da se predaju i mladić je komandiru previjao ranu, kojoj je trebalo oko sedam nedelja da zaraste. Krili su se po napuštenim kućama i tvrde da su poslednjih 20-ak dana jeli uglavnom jabuke. Kada je stao na noge Abdurahmanov je odredio maršrutu proboja od oko pet kilometara dnevno i nakon nedelju dana došli su do boraca „Ahmata”, nekoliko sati pre mog dolaska.
Evociramo sa generalom Alaudinovim uspomene sa našeg poslednjeg susreta u Rubežnom početkom oktobra 2022, dan nakon pada Krasnog Limana. Mnogi su tada u Rusiji, čak i u vojsci, bili zabrinuti i skeptični u ishod rata, ali ne i Apti. „Ja sam i tada kada smo se povlačili jednako bio uveren u konačnu pobedu, kao i sada kada napredujemo i probijamo linije neprijatelja na najmanje 10 pravaca”, ističe general i dodaje: „Hvala Zelenskom što je svu tu zapadnu tehniku i resurse koje je imao poslao na Kursk. Uspeli smo skoro sve to da uništimo i iz stroja izbacimo što ranjenih, što ubijenih, zaista ozbiljnu silu od blizu 20.000 njihovih vojnika.”
Dok razgovaramo ponovo se čuje zvuk avijacije u brišućem letu. U „Aptijevom” štabu nema uzbune, sigurni su da su to ruski avioni, popularni „grači” ‒ jurišnici Su-25. General se interesuje i za situaciju na Balkanu, posebno na Kosovu i Metohiji, o čemu se raspitivao i tokom nekoliko kriznih situacija u prethodne dve godine.
„Vi na Balkanu morate shvatiti da ste braća. Ako mislite da Amerikanci i ostali koji plaćaju novac da vi ne biste živeli u miru to rade za vaše dobro, vi ozbiljno grešite. Kao i kod nas naši zajednički neprijatelji iz Evrope i Amerike igraju na kartu međuverske i međunacionalne mržnje. Stoga, obraćam se posebno srpskoj braći, ali i drugim narodima Balkana, ne dozvolite da vas guraju u međusobne konflikte”, poručuje general Alaudinov.
Susret završavamo u predvečerje, general odlazi u obilazak jedinica prema Sudži. Na rastanku kaže: „Prenesi braći u Srbiji da sam ja siguran da će u narednih godinu dana Rusija pobedom okončati SVO.”