Uz Prvi maj, Međunarodni praznik rada, neraskidivo ide i priča o minimalnoj ceni rada. A da li se poslednjih godina nešto promenilo?
U ulozi mandatara za sastav nove vlade, Aleksandar Vučić je 2016. čitajući svoj ekspoze obećao boljitak. Osam godina kasnije, minimalac ne pokriva minimalnu potrošačku korpu.
A zašto je to tako? Ko o tome odlučuje – jedan čovek ili radnici?
Ako pitate sindikalce ili zaposlene – nemaju dilemu.
„Ta cena se utvrđuje kroz socijalni dijalog, socijalni dijalog treba da vode Unija poslodavaca, Vlada i predstvanici sindikata – mi imamo ovde jedan paradoks da predsednik države izađe pre mesec dana i kaže da će minimalna cena rada biti u visini od 400 evra i čemu onda pregovori i sad čujem: ‘Eh, sindikati se nisu dogovorili za cenu rada’. Nisu se imali šta dogovarati jer je predsednik države već odlučio kolika će biti zagarantovana zarada“, kaže bivši radnik čačanske fabrike Reznog alata (FRA) Dušan Đelić.
„Ja imam lično sećanje na tu priču od pre par godina kada sam sedeo u Socijalno-ekonomskom savetu kao predsednik Nezavisnosti, otišao sam na neko druženje mojih generacijskih drugova kada su me videli svi su umirali od smeha i moj prijatelj mi kaže – što ne sediš ovde sa nama i zabavljaš se nego kao pregovaraš, a Vučić ti je rekao još proletos kolika će biti minimalna zarada. To je dobar primer na šta možete da svedete ili kako populistički možete da instrumentalizujete politiku time što ćete parcijlano ovim ili onim grupama deliti nešto što je naš novac. Kada razmislite sada, kada govorite o ovim relativno velikim procentualno povećanjima ove zarade – da li neko razmišlja da li je to rezultat borbe sindikata ili dobra volja Aleksandra Vučića, to je ono poverenje, resurs, kapacitet, uticaj“, kaze profesor Zoran Stojiljković.
Prema različitim procenama, minimalnu zaradu prima oko 350.000 do 400.000 radnika u Srbiji.
Urušavanje radničkih prava počelo usvajanjem Zakona o radu
Predstavnici sindikata kažu da su radnička prava poslednjih godina sve više urušena. Sve je počelo 2014. usvajanjem Zakona o radu. A koliko je boljitak radnika bitan, najbolje se pokazuje kada se pregovora o minimalnoj ceni rada, porucuju sindikalci.
„Mi u poslednjih nekoliko godina imamo takvu farsu od pregovora oko minimalne zarade, oko učešća u javnim raspravama, oko donošenja najvećih zakona iz oblasti radnih odnosa ili onih koji utiču na ekonomski i socijalni položaj radnika, to je farsa od demokratskog procesa i učešća u socijlanom dijalogu, jednostavno znamo da jedna uža grupa ljudi odlučuje o našim sudbinama, čim neko odlučuje sam o našim sudbinama i neka uža grupa, mi ne možemo da govorimo o tome da je većini dobro“, objašnjava potpredsednik SSSS Duško Vukojević.
Sagovornik N1 dodaje i da je ono što se neretko plasira u javnosti, kada je reč o političarima i njihovom zalaganju za radnike – daleko od stvarnosti.
„Vlada i država i politika se ponašaju kao neko ko pred javnošću se sa nekim fotografiše, slika i onda javnost ima utisak da imamo dobre odnose, ali čim se ugase kamere ili završi fotografisanje, iza toga nema nikakvog suštinskog dobrog pomaka, vi uopšte ne poštujte, vi okrenete leđa tome s kim ste se fotografisali ili eventualno pozdravili“, kaže Vukojević.
Radnici kažu da se 1. maja jedino govori o radnicima, ali da se suštinske stvari svih ostalih dana u godini guraju pod tepih. U kakvim ulovima rade, da li su im prava ugrožena, do javnosti dođe, samo kada poslodavci pređu crvenu liniju.
„Kada sam se zaposlila u kompaniji Helt Ker 2015. odmah smo se susreli sa prekovremenim radom koji je bio i preko 60 sati na mesečnom nivou, nailazili smo i na probleme sotlica na kojima smo sedeli, to su bile one male hoklice – stolice bez naslona, pa smo i to pokušale da promenimo, međutim kompanija nije imala sluha, tako da smo koleginica i ja odlučile da se organizuje sidnikat u toj kompaniji. Ispred mog imena je uvek bio sindikalni aktivista i ja sam se uvek doživljavala kao neprijatelj kompanije“, kaže radnica Dragana Jovanović.