Ispred osnovne škole svake godine gledam istu sliku – nevinu decu koja vuku svoje breme tereta, bilo na leđima ili na točkovima: školske torbe. Prolaze godine jedna za drugom, ali prepunjene školske torbe na nemoćnim dečjim ramenima ostaju. Smenjuju se direktori škola, ministri prosvete, učitelji odlaze u penziju, dolaze novi pedagozi, ali puna dečja školska torba uvek ostaje ista.
Čak je i zakonom propisano do koje težine osnovac, naročito prvak, sme da nosi svoje breme. Nažalost, to nikog ne obavezuje. Aman, ljudi, zašto?
Razredni starešina odeljenja koje je pohađao i moj unuk zamolio me je da na kasete stavim bravice kako bi đaci ostavljali knjige u kasete i tako rešili problem, što je trebalo da se docnije proširi i na ostala odeljenja. Međutim, taj pilot-projekat živeo je „ceo jedan dan”. Tako propao moj „umetnički” rad.
Da bi se učinilo humano delo potrebno je da se u školi dogovori organizacioni kadar, da bi deca tog dana nosila samo one knjige i sveske koje će biti predmet dnevne nauke. Nema potrebe nositi sve knjige – za matematiku, srpski, prirodu i društvo, kao ni sve sveske u koje se unosi zadato znanje, pernice i ostale brojne potrepštine koje nadležni propagiraju.
Svi smo mi bili prvaci, učili vredne stvari, ali nismo bili opterećeni da već u prvom, drugom razredu vučemo svakog dana od 10 do 15 kilograma tobož pametnih učila koje ćemo „usisati” i tako postati geniji.
Pozivam sve u školskim ustanovama, kao i sve roditelje, da spasu nemoćna ramena naše dece i unuka, čija je telesna težina ponekad izjednačena s teretom koji tegle.