Bio je najmlađi kaplar na svetu. Učestvovao je u proboju Solunskog fronta gde je ranjen, a Vojvoda Živojin Mišić ga je unapredio, pa je kao 12-godišnjak imao čin podnarednika. Čekajući proboj fronta i povratak u Srbiju, opismenio se, a posle rata je otišao u Englesku, gde je završio gimnaziju i 1921. se vratio u Beograd.
U knjigama je zabeleženo da je Momčilo Gavrić na početku Prvog svetskog rata imao nepunih osam godina. On je iz Trbušnice, sela pet kilometara od Loznice, ispod samog Gučeva. Bio je osmo dete svojih roditelja oca Alimpija i majke Jelene.
U avgustu 1914, austrougarski vojnici su činili velike pokolje civilnog stanovništva, a među njima su ubijeni i Momčilovi roditelji, sestre i njegova četiri brata.
Tog dana on nije bio kod kuće, zahvaljujući čemu je jedini iz porodice preživeo. Naišao je na položaj Šestog artiljerijskog puka Drinske divizije prvog poziva kojim je komandovao major Stevan Tucović, brat Dimitrija Tucovića. Mališan je pao, obgrlio mu čizme i zajecao: „Čiko, sve su mi ubili…“.
Major Tucović ga je pitao: „Znaš li da bacaš bombe?“ Mali Momčilo je rekao da je bacao samo kamenje. Major je uzeo jednu bombu i pokazao mu kako se to radi. Zatim je major Tucović postrojio svoje vojnike i pitao: „Ko hoće da noćas osveti Gavrićeve roditelje, njegovu braću i sestre?“. Cela četa iskoračila je napred.