Redakcija portala Slavija info uz dopšutenje magazina Tabloid ekskluzivno prenosi tekst koji će se pojaviti u sledećem broju ovog dvonedeljnika.
Na nišanu
Aleksandar Vučić je počeo predizbornu kampanju
dokazivanjem da nije kopile
Očevi i oci bolesnog sina
Kao glavnu temu s početka predizborne kampanje, Aleksandar
Vučić je nametnuo utvrđivanje očinstva. Kriminalizovao je brata
Andreja i sina Danila, a mamu Angelinu i zvaničnog oca Anđelka
stavio je na stub srama kako bi izazvao sažaljenje javnosti jer, tobože,
zlikovci napadaju njegovu časnu porodicu. Da se glasači ne bi bavili
realnim problemima – inflacijom, besparicom, bedom, pljačkom javnih
resursa i privatne imovine, pa i konačnom prodajom i predajom
Kosova i Metohije, Aleksandar Vučić je pokrenuo marketinšku akciju u
kojoj dokazuje da mu je otac An|elko Vučić, a ne Fahri Musliu. Na
njegovu žalost, Aleksandar više liči na Fahriju, nego na Anđelka, i to ne
samo fizički. Nezavisno od biološkog porekla, Vučić i Musliu imaju isti
moralni DNK.
Predrag Popović
Otkad je stupio na političku scenu, Aleksandar Vučić lični
rejting gradi na tuđoj nesreći. Dok je glumio da je tvrdi radikalski
velikosrspki nacionalista za potrebe svojih propagandnih
predstava koristio je Srbe iz Krajine, Bosne i sa Kosova. Nakon
što se transformisao u evroatlantskog fanatika kao osnovni
repromaterijal upotrebljava sudbine preostalih građana Srbije.
Bolesnu potrebu da sve i svakoga zloupotrebljava u svom interesu
Vučić nije mogao da obuzda ni kad su u pitanju članovi njegove
porodice. I pre dolaska na vlast kriminalizovao je brata Andreja, a
kasnije i sina Danila. Mamu Angelinu i zvaničnog oca Anđelka stavio je
na stub srama kako bi izazvao sažaljenje javnosti jer, tobože, zlikovci
napadaju njegovu časnu porodicu. Godinama je kmečao u
intervjuima zbog navodnih muka kojima su izloženi njegovi roditelji,
koji, eto, moraju da gledaju kako dušmani opanjkavaju njihove divne,
pitome i vaspitane sinčiće. Najbrutalniji primer upotrebe roditelja
Vučić je režirao 30. marta 2017. godine, tri dana pred
predsedničke izbore. Angelinu i Anđelka je doveo u studio Televizije
Happy, da pred njima i Milomirom Marićem izvrši medijsku DNK
analizu.
– Napisali su da mi Bata ili Anđelko, kako mu je pravo ime, nije otac.
Zato sam doveo roditelje, pa neka ljudi procene… Napisali su da mi
je otac, ne znam ni sam, neki Albanac, ne znam kako mu je ime.
Na to se nasmejete. Onda, kad vidite kad počnu da ponavljaju po sto
hiljada puta i kad im to postane i ostane jedini argument… A znaju da
mi je otac Bata Vučić, a ne nekakav Salih Salihu ili kako već kažu
da se zove taj Albanac – rekao je Vučić dok su Angelina i Anđelko
spustili glave kao da znaju za stid.
Uzalud se pravio naivan, kao da ne zna ni ime Albanca koji je
osumnjičen za očinstvo. Od tada, Vučić je milion puta pomenuo
Fahrija Musliua, zaboravivši izmišljenog Saliha Salihua. Bez obzira na
priliku (tokom prve posete francuskom predsedniku Emanuelu
Makronu, u razgovoru sa radnicima pribojskog FAP-a, posle primanja
vakcine protiv korona virusa…) Vučić je ponavljao refren u kome je
optuživao opoziciju da koristi „laži svog ideologa Milovana Brkića, koji
je izmislio da mu je otac Fahri Musliu“.
U februaru ove godine, kad jeu Narodnoj skup{tini ukupno 14 sati govorio o Kosovu i Metohiji, samo dva puta je pomenuo imena Šolca i Makrona, četiri puta sintagmu
„nemačko-francuski plan“ i 48 puta „Milovan Brkić piše i priča da mi je
otac Fahri Musliu“. Mentalno poremećeniš{ibicar je insistirao na toj
temi da bi sakrio istinu o izdaji, predaji i prodaji Kosmeta, koju je
izvršio Briselskim i Vašingtonskim sporazumom i zaključno
prihvatanjem tzv. Nemačko-francuskog plana o priznanju nezavisnosti
albanske lažne države Kosovo.
Taj trik je ponovio i krajem oktobra, nekoliko dana pred početak
aktuelne izborne kampanje za vanredne parlamentarne i beogradske
izbore.
– Napadaju me da imam ružne usne. Ja nisam ništa radio na
svojim usnama, za to je kriva moja majka, koja me takvog rodila.
To je stvar genetike. Optužuju me da mi je otac Fahrudin Musliu.
Ja im ovom prilikom poručujem da se moj otac zove Anđelko
Vučić, a ne Fahri Musliu – rekao je Vučić u intervjuu na televiziji Prva.
Dokazni postupak u medijskoj raspravi o očinstvu Vučić je nastavio
na Instagramu, gde je objavio dirljiv pamflet: „Oni političari koji su
preko svojih medija pokušali da napadnu porodicu Vučić, nisu napali
samo moju majku, moga oca, mene… Oni su napali svaku porodicu u
Srbiji. Oni žele uništenje naših porodica, oni žele uništenje naše zemlje.
Napisali su, za one koji ne znaju, da sam demantovao da je izvesni
gospodin Fahri Musliu moj otac, želeći da kažu da on to jeste.
Ponosan sam na svog oca, na svoju majku. Znam koliko je poštena, časna i
odana bila, i njemu, i porodici, i državi. Još jedanput da vam kažem,
moj otac je Anđelko, ja ga volim beskrajno. Sačuvaćemo sve
porodice u Srbiji i sačuvaćemo Srbiju od vas neodgovornih,
progonitelja koji biste da srušite sve što je ova zemlja napravila.“
U odbranu porodice Vučić od nepostojećih napada opozicionih
progonitelja i uništitelja uključili su se svi nesrećnici iz naprednjačkog
kartela, od Vulina do Karića. Svi su, svaki na svoj patetični način,
branili čast tate Anđelka i nevinost mame Angeline, dokazujući da mali
Alek nije kopile.
Vučić je na taj način nametnuo predizbornu temu, kojom je
pažnju glasača skrenuo s ozbiljnih problema, koji su posledica
njegovih političkih i pljačkaških avantura. Glasačima je poturio
privatne intrige i pikantne porodične tajne, pa neka se bave time,
samo da ne razmišljaju o tome ko im je obezvredio imovinu, plate
i penzije, ko ih je gurnuo u dužničko ropstvo, ko im preti – juče uz
pomoć Veljka Belivuka, danas preko doktora Srđana Neneka – ko
je Albancima prodao Kosovo za opstanak na vlasti i slobodi…
Vučić prljavim porodičnim vešom sakriva odgovornost za
astronomsku inflaciju, „Jovanjicu“, „Beograd na vodi“, „Rio
Tinto“, otimačinu javnih resursa i privatnog vlasništva, kao i za
uzurpaciju državnih institucija, uključujući policiju, službe
bezbednosti i vojsku, uništavanje prosvete, zdravstva i
poljoprivrede, za medijski mrak i totalnu kriminalizaciju
pravosuđa.
Uplašen mogućnošću da narod progleda i uzme pravdu u svoje
ruke, za početak olovkom i glasačkim listićem, Vučć} je ispred svojih
zlodela, kao štit, isturio svoje roditelje. Nek ljudi procenjuju koliko je
Angelina bila nestašna pre više od pola veka, da li Aleksandar još po
nečemu, osim po naočarima, liči na An|elka ili je pljunuti Fahri.
Trik je, nažalost, uspeo.
Na društvenim mrž`ama objavljene su stotine ilustracija i šala na
temu spornog očinstva. Stihovima „Jedan jeste, jedan nije, stara
majka tajnu krije“ potpisana je de~a~ka fotografija Aleksandra i
Andreja. Ilustracije Aleksandra Vučića i Fahrija Musliua, pa i Danila
Vučića, propraćene su podrugljivim komentarima, poput onoga u kome
se ističe da „Alek možda nije sin Fahrijin, ali očigledno je da mu je
Danilo unuk“. Miroslav Parović, predsednik Narodnog slobodarskog
pokreta, tu temu je vratio u političke okvire, upozorivši da bi na
izborima mogle da se pojave liste pod nazivima „Fahri Musliu – Krv
nije voda“ ili „Samo DNK Srbiju spasava – Fahri Musliu“.
Na kraju, Vučić je uspeo da iz senke izvuče i Musliua, glavnog
junaka ove prljave politikantske romanse. U fabrici predizbornih
štoseva kao repromaterijal je iskoristio vlastite roditelje, a uz njih i
albanskog novinara kao kolateralnu štetu. Vučićeva bolesna predstava
napravila je nove probleme Musliuu. Tako to biva. Ko će kome, ako ne
svoj svome.
–
Moje ime se po raznim medijima i kod građana na celom Balkanu
provlači već 13 godina, kao one španske ili turske TV serije. Moje ime
i novinarski ugled sada koristi srbijanski režim, pripisujući opoziciji da
je tako zla i da na monstruozan način napada predsednika. A
predsednik Vučić je reagovao na neke klevete opskurnih portala i za
nekoliko dana moje ime je spomenuo nekoliko puta na nekim TV
nastupima. Kasnije se pojavljivao i neki video snimak sa njegovim
ocem, ne znam iz kog razloga. Taj snimak kruži po društvenim
mrežama i portalima, a Vučić dokazuje kako ja nisam njegov otac, što
je pokrenulo lavinu reakcija u Srbiji i na Kosovu, pa i po celom
balkanskom prostoru. Aleksandar Vučić ima pravo da maltretira
svoju porodicu, ali nema pravo da spominje moje ime i time
maltretira i traumatizuje mene i moju porodicu, što ide dotle da sam fizički ugrožen od raznih psihopata u Srbiji i na Kosovu-
rekao je Fahri Musliu u intervjuu za Al D`aziru.
Musliu kaže da je, u seriji napada, najodvratnija bila pisana izjava
šefa kabineta predsednice tzv. Kosova na Tviteru, koju su preneli svi
albanski mediji. Na temu očinstva, koju je pokrenuo Vučić, Musliu je
prozivan i na televiziji Top News iz Tirane.
– Nisam želeo da komentarišem prvu izjavu predsednika Vučića u
kojoj pominje moje ime, jer mi je odvratno da komentarišem i da se
bavim klevetama, čije god da su. Jadno je i bedno, žalosno i
primitivno i jako neodgovorno kada se, pre svega političari, ali i
novinari, bave tračevima, izmišljotinama, klevetama i privatnošću
drugih, zarad nekog ličnog prljavog interesa i nemoći, ne misleći da
time nanose ogromnu štetu, uvredu i duševni bol drugim osobama
koje se pominju. To je dokaz njihove frustracije i nemoći, pogotovo
političara. Neka se Srbi i Albanci, a i ostali Balkanci, zabavljaju
glupostima, pošto im je u krvi da se bave tračevima, klevetama i tuđim
životima do kolektivnog transa. time dokazuju da nemaju svoj privatni
život, ni lični i profesionalni identitet. Aleksandra Vučića nikad nisam
sreo, jedino što sam pre nekoliko godina tražio nekoliko puta, preko
njegove slž`be za kontakte sa medijima, da me primi kako bismo
razgovarali o toj kleveti, ali samo sam jednom dobio odgovor da
„predsednik ne može da me primi jer je jako zauzet“.
Ponavljam, poznajem njegovu majku Angelinu od 1985. ili 1986. godine, kao i
na desetine koleginica, novinarki iz cele bivše države, kad smo se
prvi put sreli u Skupštini SFR Jugoslavije ili Srbije, odakle smo
izveštavali kao dopisnici, ona za RTV Novi Sad, a ja za prištinski
dnevnik Rilindija. To druženje u skupštinama je trajalo sve do
raspada bivše Jugoslavije. Ona je bila jedna otmena žena,
vaspitana i kulturna, prava profesionalna novinarka, iskrena
koleginica i drug, dobra supruga i jako posvećena majka. I žao mi
je što je i ona, pod stare dane, doživela takve traume od nečasnih
ljudi, kojima nije do istine i činjenica – laže Musliu, koji je u intervjuu Al
Džaziri detaljno opisao svoj životni put, od rodnog dragačevskog sela
Zaplužje do Beograda, od dolaska u Beograd, krajem 1972. godine i
zaposlenja u Gradskoj čistoći, pa do danas, kad ga se Aleksandar
Vučić svakodnevno odriče.
Musliu je autorstvo „klevete i laži koja donosi zlo jer izaziva mržnju,
osvetu, nasilje, pa i linčovanje“ pripisao Milovanu Brkiću, koji je 2010.
godine objavio tekst o njegovoj knjizi „Dnevnik Albanca u
Beogradu“. Osim Brkića, Musliu optužuje i autora ovog teksta, za
koga tvrdi da je u intervjuu za jedan hrvatski portal i u svojoj knjizi
„Saga o porodici Vučić“ izneo neistine o njegovom očinstvu, ali i
„gomilu neistina“ o Aleksandru Vučiću.
– U oktobru 2014. godine hrvatski portal objavljuje intervju koji
su dali Predrag Popović i bivši radikal Ilija Petković. Oni su izneli
gomilu neistina o Vučiću, da mu je stric poznati kosovski
Albanac iz Prizrena, Fahri Musliu. To ima i novinar Popović u
svojoj knjizi „Saga o porodici Vučić“. Deo toga što su tvrdili
preuzeo je jedan kosovski portal, taj deo u kojem se govori o
meni kao „biološkom ocu Aleksandra Vučića“ – rekao je Fahri
Musliu u intervjuu koji je dnevni list Danas objavio 2017. godine, da bi
pre nekoliko dana citirao te navode.
Predrag Popović, autor ovog teksta, ne zna da li je Fahri Musliu
biološki otac Aleksandra, ali očigledno imaju isti moralni DNK.
Kukajući nad voljenim sobom, zbog navodnik kleveta, uvreda i laži,
Musliu u vučićevskom maniru sipa klevete, uvrede i laži. Istinite
činjenice glase: Popović nikada nije dao intervju ni za jedan
hrvatski portal; Popović nije napisao knjigu „Saga o porodici
Vučić“, niti takva knjiga postoji. Iako su te istine lako proverive,
Musliu ne dozvoljava da zdrav razum utiče na njegove tvrdnje. U
Vučićevom stilu, Musliu manipuliše i sa tumačenjem navoda iz svog
ratnog dnevnika, koji je vodio u vreme NATO agresije na SR
Jugoslaviju.
– Milovan Brkić je 2010. objavio tekst, preuzet iz moje knjige
„Dnevnik Albanca u Beogradu“, gde tvrdi da sam se radovao kada
Albanci ubijaju srpske oficire. Iako ja o tome ne pišem, ne pominjem
srpske oficire, nego pišem o tadašnjim oficirima Vojske
Jugoslavije. To je deo razgovora sa zatvorenikom vojnog zatvora;
tom zatvoreniku je trebalo dati volju za životom. ali je Brkić taj deo
teksta, sa svojim komentarom, sa pozivom tužiocu za ratne zločine da
podigne optužnicu protiv mene, objavio na celoj strani, nakon tri ili
četiri godine po štampanju knjige. To je, znači, bio naručen tekst –
rekao je Musliu u intervjuu koji je objavio Danas.
Vučićevski primitivnom zamenom teza Musliu je pokušao da lažno
prikače ono što je napisao u svom Dnevniku.
U belešci datiranoj na 22. jun 1999. godine, Musliu je opisao
posetu svom rođaku Afrimu Beriši, koji je 7 avgustu 1998.
uhapšen, zajedno sa još deset Albanaca, prilikom ilegalnog
prelaska granice kod sela Buče. Beriša je bio optužen za tri teška
krivična dela, pa je u vojnom zatvoru u Beogradu čekao suđenje. Iako
nije imao dozvolu za posetu, zatvorska uprava mu je dozvolila da
poseti rođaka.
– Afrim je izgledao potpuno izgubljen, uplašen i jako slab. Zagrlim
ga i kažem mu ja sam ujka Fahri, ali on nastavlja da me posmatra sa
čuđenjem, izgubljeno. Sedimo za stolom i počinjemo razgovor na
albanskom. Vojnik, koji je u predsoblju, uopšte ne reaguje. Pitam ga
kako se drži, kako mu je zdravlje i da li ima problema. Odgovara mi
neartikulisanim rečima. Pokušavam da ga hrabrim i malo da ga
smirim. Kažem mu da su svi u njegovoj porodici dobro, nalaze se u
Elbasanu, jer je policija proterala sve meštane njegovog sela u
Albaniju. Ne treba da se sekira i treba da bude ponosan na ono što je
učinio. Ali ne želim da mu saopštim da su u međuvremenu ubijeni
njegov rođeni brat i brat od strica i da se njegov stric nalazi u zatvoru u
Leskovcu. Pita me da li ima šansi da se oslobodi brzo. Kažem mu da
treba da zna da će se sada stvari ubrzati. (Siguran sam da će ga
osuditi na višegodš{nju robiju jer je optužen za ubistvo jednog oficira –
kapetana VJ.) U jednom trenutku kaže mi: „Ujko, napravio sam veliku
grešku“. Uzvraćam odlučno: „Cilj je bio viši i ima rezultata, a tebi je
pripala ta obaveza. Čovek greši, ali treba da se drži muški. Na
kraju krajeva nisi u zatvoru za nemoralna dela, već za sveta, i
treba da budeš ponosan.“ Opet mu dajem nadu da ću se zalagati da
se što pre oslobodi. Nudim mu još jednu cigaretu. Uvlači je kao
sumanut, opet me gleda čudno, očima punih suza – napisao je Fahri
Musliu u „Dnevniku Albanca u Beogradu“.
Musliu je tvrdio da njegov rođak treba da bude ponosan na
ubistvo oficira, jer je to „sveto delo“, koje je „dalo rezultata“. Kad
je to preneto u Magazinu Tabloid, Musliu kaže da je samo hteo da
svom rođaku „da volju za životom“.
– Ne pominjem srpske oficire, nego pišem o tadašnjim oficirima
Vojske Jugoslavije – tvrdi Musliu, dokazujući spremnost da, poput
Vučića, brutalnim manipulacijama prikriva svoju monstruoznost.
Kroz celu knjigu, Musliu pominje „srpske vojne i policijske snage“,
ali sad se pravda objašnjenjem da njegov rođak nije ubio srpskog,
nego jugoslovenskog oficira. I time je Fahri Musliu pokazao
nedostatak elementarne ljudskosti, pa i da je njegov rođak Afrim Beriša
neuporedivo moralniji čovek, pošto je izrazio kajanje što je „uradio
veliku grešku“. Za Musliua, eto, ubistvo oficira nije greška, nego sveto
delo, za ponos!
Inače, zapisima u „Dnevniku“, Musliu je dokazao da se albanski
ekstremisti uvek ponašaju isto, svejedno da li su formacijski
raspore|eni me|u novinare u Beogradu ili u uniformama UČK
postavljaju zasede po kosmetskim šumama. Teško je napraviti tačnu
računicu na osnovu podataka koje je Musliu objavio u svojoj knjizi, ali
izgleda da su zli Srbi ubili oko 86 miliona kosovskih Albanaca i silovali
298 miliona Albanki. U beleškama navodi nazive albanskih spaljenih
sela, mesta na kojima su Srbi napravili masovne grobnice, kakve su
sve zločine vršili nad civilnim stanovništvom. Musliu u tu tragediju
ugrađuje i lične muke.
– Osećam se jako loše jer mi se povećava zabrinutost,
obuzimaju me česte krize iako sam takve krize imao pre desetak
godina, onda kada je počela antialbanska euforija i urlikanje
ovde u Beogradu. Zbog toga sam doživeo i blagi infarkt, u
februaru 1988. Nesigurnost mi se pojačava sve više i više. Vrte mi
se u glavi filmske scene, tekstovi i priče o položaju Jevreja
tokom Drugog svetskog rata – zapisao je Musliu u petak 26. marta,
trećeg dana NATO bombardovanja.
Musliu belž`i „vesti“ o „surovoj ofanzivi srpskih oružanih snaga koje,
u znak odmazde zbog NATO napada, vrše masakre, pale i kidnapuju
kosovske Albance“. Iako mu se nije ispunila želja da „NATO sa svojim
kopnenim trupama uđe na Kosovo“, Musliu od početka agresije na
Srbiju ponavlja da je Srbija „ovim ratom definitivno ‘izgubila’ Kosovo,
mada ono nikada nije bilo njeno“.
U to ratno vreme, kao ministar informisanja Aleksandar Vučić je
sebi pripisivao pravo da određuje ko može da živi u Srbiji, pa je pretio
progonom svih Albanaca preko Prokletija.
Tako je i Fahri Musliu, pookončanju bombardovanja, određivao koji Srbi mogu, a koji ne smeju da ostanu da žive na okupiranom Kosovu i Metohiji. Ushićen zbog
„pobede“ terorista i njihovih zaštitnika iz NATO-a, Musliu je to opisao u
razgovoru sa Aleksandrom Tijani}em, s kojim se sreo 17. juna 1999.
godine.
–
Danas sam se sreo sa Tijanićem (Saša) koji je jedno vreme bio
sklonjen u Crnu Goru. Kaže mi da je red da častim zbog pobede
OVK-a. Uzvraćam sa „mi nismo proglasili pobedu, već vi“. On: „Sa
Kosovom je gotovo, tamo neće ostati nijedan Srbin, ali bilo bi bolje da
premestimo manastire u Srbiju“. Ja: „To ne može, jer su ti manastiri
deo kosovske kulture i njih su vekovima čuvali Albanci, ali vi to
ne cenite. A, što se tiče Srba i njima su naredili da beže predstavnici
srpske vlasti a ne Albanci. Na Kosovu ima mesta za sve Srbe koji
Kosovo osećaju kao svoj dom, koji nisu činili zločine protiv
svojih komšija, a za one koji su to radili mesta nema.“ On mi
uzvraća: „Nema više tamo života za Srbe, jer su se mnogo zadužili
Albancima. Bilo je masakara, mnoge gluposti!“ – zabeležio je Musliu
stavove, koje danas zastupa njegov Vučić.
Za razliku od Musliua, koji je svoj albanski ekstremizam
prezentovao samo u medijima, Vučić ga je na najkonkretniji način
sproveo u delo. Sve {šo nisu uspeli Musliu, Jašari, Tači, Haradinaj i
njima slični, uradio je Aleksandar Vučić. Zahvaljujući Vučiću
zaokružena je državnost albanske lažne republike Kosovo i stvoreni
uslov za progon preostalih Srba. U mitskom i realnom srpskom nacionu vreme se
merilo pre i posle Kosovskog boja. Sad je tome dodat i novi,
pre i posle Vučića.
Na kraju, posle svih sramnih i tragičnih posledica njihovog
delovanja, Vučić i Musliu na političkoj i medijskoj sceni brane svoj
ugled i status. Normalne ljude, bez obzira da li su Srbi ili Albanci,
ne zanima da li je Vučićev otac Anđelko ili Fahri, tu porodičnu
dramu neka rasplete kraljica majka Angelina. Normalni ljudi žele
normalan život, bez naprednja~kog kartela i besmislenih intriga o
očevima i ocima poremećenog diktatora.
antrfile
Saradnik CIA, a ne Udbe
Fahri Musliu svakom prilikom dokazuje istu vrstu morala kakvom
se ponosi Aleksandar Vučić. Na informacije o njegovoj saradnji saBIA, Musliu odgovara uvredama i izrugivanjem.
– Da sam saradnik BIA ili Sigurimija govore tzv. eksperti,
sveznalice, opet da bi privukli na sebe pažnju javnosti i da bi lečili
svoje komplekse. Da sam saradnik Udbe, jer sam živeo dugo u
Beogradu, govore neki Albanci sa Kosova, ali i iz Severne
Makedonije, dušebrižnici svoje nacije koja je njima glavni identitet, jer
nemaju svoj li~ni i profesionalni pa se pokrivaju nacijom. A da sam bio
saradnik i visoki oficir albanskog Sigurimija, koji je po zadatku poslat u
Beograd, govorio je na nekoj TV emisiji poznati folirant i biši saradnik
DB-a Dejan Lučić, koji je ’70-ih i ’80-ih godina, za račun Službe pratio
„neprijateljsko“ delovanje kosovske dijaspore po Evropi. On je čak u
toj TV emisiji, čiji snimak kruži na YouTube, rekao kako je služba
uzela uzorke iz moje čaše iz koje sam pio vodu u nekom lokalu i
na osnovu DNK analize došla do zaključka da sam ja otac
Aleksandra Vučića. A ja na te njihove tvrdnje odgovaram da radim za
one službe koje plaćaju više, a to su CIA, MOSAD, MI 6 – rekao je
Musliu u intervjuu za Al D`aziru.