Uz dozvolu uredništva Magazina Tabloid, portal Slavija info ekskluzivno objavljuje seriju kolumni, tekstova i analiza koji će se pojaviti u narednom broju ovog dvonedeljnika.
Analiza
Vučić vara i Kinu
Ako naši istočni prijatelji ne shvate da je Kosovo ključ geopolitičke
orijentacije Srbije i dugoročnog odnosa prema njima, onda će po
okončanju kosovske izdaje koju Vučić prikriva prijateljstvom sa
Rusijom i Kinom, on krenuti u NATO i tu će biti agresivni konvertit
njima na štetu. Peking bi trebalo hitno da uslovi svoju dalju
sveobuhvatnu saradnju sa beogradskim režimom njegovim praktičnim
iskazivanjem privrženosti međunarodnom pravu. Onim što oficijelna
Srbija radi u vezi sa Kosovom ono se ruši i definiše se nepovoljan
kontekst rešavanja tzv. tajvanskog pitanja.
Dragomir Anđelković
Napoleonu se pripisuju reči: „Kina je uspavani džin. Ako se
probudi uzdrmaće svet“. Amerika se preračunala kada je ubrzala
njeno buđenje. Računajući da će biti tek radna snaga u, pre svega
za nju povoljnim tokovima globalizacije, uvlačila je Peking u njih
koliko god je mogla. Kina je danas prema bruto domaćem
proizvodu izraženom kroz paritet kupovne moći, prva ekonomska
sila sveta. U vojno-političkoj sferi, ruku pod ruku sa
postkomunističkom Rusijom sa kojom je prevazišla sporove,
potiskuje SAD.
Usled rasta svoje snage nama je postala privredno i (geo)politički
mnogo bliža nego prostorno. Otuda, posle osvrta na razne aspekte
srpsko-ruskih i srpsko-američkih veza, vreme je da sagledamo
aktuelnu i potencijalnu ulogu Kine kod nas, čiji značaj nije bio
zanemarljiv već krajem 20. veka, kada smo bili izloženi otvorenoj
agresiji kolektivnog Zapada. Posle „petog oktobra“ došlo je do
izvesnog zahla|enja odnosa ali se ništa radikalno nije desilo.
Shvatajući ekonomske kapacitete Kine i, s druge strane, tadašnje
uverenje Vašingtona da su njeni geopolitički dometi još ograničeni,
novi vlastodršci su ponovo intenzivirali srpsko-kineske veze.
Sa dolaskom na čelo države Nikolića, u čijem je okruženju bilo
ljudi sa solidnim kineskim kontaktima, stvari su dobile zamah.
Vučić se tome nije opirao ali se Kinom još nije mnogo bavio.
Akcenat je stavljao na produbljivanje svojih evroatlantskih kvislinških
perspektiva.
No, u meri u kojoj se uveravao da istočni vektor srpske spoljne i ekonomske politike još ne izaziva veće probleme na Zapadu,
shvatajući potencijale koji on nosi, sve više se i tu aktivirao. Opet, u
Pekingu su kao i u Moskvi uviđali da Nikolić gubi trku za vlast te da je
njegov dojučerašnji veliki vezir već neformalno postao kalif umesto
kalifa. Tako je Vučć}, uz prećutnu saglasnost pragmatičnih istočnih
partnera, mogao da se okiti tuđim rusko-kineskim cvećem.
Do tada su već počele da bujaju raznovrsne, pojedinačno ne
pompezne ali kumulativno značajne, kineske investicije, kao i
građevinsko-kreditno angažovanje Pekinga u domenu izgradnje naše
infrastrukture. Na to se nadovezalo preuzimanje, poslovično kilave
železare Smederevo. Amerikanci, koji su bili najavljeni kao spasioci,
od 2002. do 2012. isisali su i ono malo vitalnih sokova koje je
sadržala, pa su nam je vratili. Izvoz, ali i železnički te rečni robni
transport Srbije, osetno su pali, a njen budžet je bio dodatno opterećen
kako bi ogromno preduzeće, od koga zavisi desetak hiljada porodica
radnika i kooperanata, pre`ivelo dok se ne na|e neko rešenje. Vučić je
shvatao kakvu bombu predstavlja nezadovoljstvo metalaca. Zato je
dao sve od sebe da spase železaru.
Tako su Kinezi 2016, manje na komercijalnim a više na
političkim osnovama, došli u Smederevo. To je proizašlo iz
obećanja koje je Si Đinping dao Vučiću i Nikoliću. Doduše, Srbija je
preuzela stare dugove, ali javna je tajna da Kina od tada prikriveno
dotira ono što se grbavo rodilo i bez toga teško može da funkcioniše.
Radi se o investiciji Pekinga u srpsko-kinesko partnerstvo, koje vidi
kao važnu kariku ekonomskog i geopoliti~kog novog „Puta svile“. Pri
tome nam u okviru njega pridaje veći značaj nego što ga imamo na
osnovu ekonomske i političke snage. I to ne samo zato što još nismo
pod direktnom evroatlantskom kontrolom.
Kinezi nas – zbog otpora koji smo pružili kada je Zapad bio na
vrhuncu snage, kao i našeg nešto daljeg istorijskog nasleđa koje ne
zaboravljaju- vide kao velikog Batu Živojinovića! Za njih film „Valter
brani Sarajevo“ – da sada ne ulazim u partizanske fantazmagorije koje
on sadrži – ima kultni značaj. Herojski otpor okupatoru, koji je posle
raspada Jugoslavije s pravom projektovan na Srbiju, urezao se u
umove i srca Kineza. Mi smo za njih – makar i zahvaljujući onima čija
uloga je iskrivljeno upamćena, a realno je bila negativna ili bar mnogo
manje pozitivna (od Tita do Miloševića) – nacija „Valtera“ koja nije
poklekla ni pred nacistima, ni pred NATO agresorima. Činjenica je da
je uprkos liderima to istorijska zasluga srpskog naroda.
Srećnim spletom tih i drugih okolnosti koje je vešto umeo da
zloupotrebi, Vučić se, kao i kod svojih prevarenih birača, i u očima Kineza profilisao kao lider koji lukavo „brani“ nacionalne
interese, praveći bolne ustupke kako bi kupio vreme ali, navodno, ne
odustajući od suverenističke politike. Iskusni stranci nisu toliko
zbunjeni da ne vide da je skoro potpuno dao Kosovo, ali se nadaju da
taj proces neće biti formalno okončam a Srbija definitivno svrstana u
NATO blok, pre nego što međunarodni poredak bude redefinisan.
Uveren sam da nije tako. Vučić vara Istok koliko i Srbe. Ne radi
to sa Zapadom. Kod njega je skoro sve suprotno onome što javno
kaže. Peking je, doduše, počeo malo da se hladi prema njemu kada je
shvatio da ga zamajava u vezi sa energetskom saradnjom. Da se ne
bi previše zamerio Amerikancima izbegava da Kinezima da projekte
od prvorazrednog značaja koje im je obećao, kao što su reverzibilna
hidrocentrala „Bistrica“ (koja omogućava skladištenje viškova struje
kada ih imamo) i Đerdap 3.
Strpljiv i prema nama pun razumevanja partner iz Azije, ipak prelazi
preko toga. Tome doprinosi i pozitivno vrednovanje činjenice da su
kineski biznismeni imali blagonaklonost srpskih vlasti za preuzimanje
borskih rudnika sredinom 2018, i već u decembru te godine, za
početak realizacije novog, nema sumnje mnogo zna~ajnijeg,
rudarskog poduhvata „Čukaru Peki“. Nije se sa srpske strane
„cepidlačilo“, niti se to sada čini, ni oko ekologije. A, ako je
Smederevo socijalno-geopolitička pomoć, tu se radi o velikom
profitnom i strateškom potencijalu.
Na to, kao zaslugu onoga ko kod nas vedri i oblači, Kinezi dodaju i
za sebe prestižnu (ne samo za nas korisnu) vojno-tehničku saradnju.
Vučić je u vezi sa svim rešenim relativno rizično igrao, iritirajući
Amerikance, ali je energetskim i kosovskim ustupcima otupio oštricu
njihovog nezadovoljstva. Opet, neuvođenjem sankcija Rusiji i
asimetričnim jačanjem saradnje sa Kinom, očuvao je poverenje
tih sila. Na osnovu takve lukave kombinatorike izvlači ličnu
korist a naciji nanosi štetu.
Da je samo Kosovo u pitanju, ono ne sme da bude žrtvovano. A u
igri je još mnogo toga. Samo je pitanje da li će urušavanje
evroatlantskog poretka biti dovoljno brzo da potpuno ne propadnemo,
Što ipak nije do nas. Ono što jeste u našoj moći, kako bismo očuvali
nacionalne pozicije, zbog Vučićeve sebične politike ne činimo. To bi i
Kinezi, zbog svojih dugoro~nih perspektiva u zemlji u koju su dosta
uložili, valjalo da shvate. Pomoć može da im pruži njihov mudrac
Konfučije, odnosno njegovo učenje koje je u nekim segmentima –
koliko god da je odbacivao celovit filozofsko-ideološki sistem nazvan
konfučijanizam – cenio i osnivač NR Kine, Mao Cedung, koji je
shvatao da nema snažne države bez čvrstih moralnih temelja.
U vezi sa njima, kada su velikog kineskog filozofa pitali – šta misli
da je najvažnije za zemlju? – odgovorio je: da nazivi budu u skladu sa
realnošću. Hteo je da kaže da se u dobroj državi sve naziva pravim
imenom. Vladar stvarno vlada, učitelj uistinu podučava, vojnik
posvećeno brani zemlju. Ko se na odre|eni način zove, mora i da radi
ono što je u skladu sa tim. Svaki pojedinac, polazeći od poziva koji
obavlja, ima svoj „put“ (dao). Smisao života je da se on ispravno,
onako kako moral i zakoni nala`u, ispunjava. „Sudbina“ nam dodeljuje
određene uloge, na nama je da se u njih u`ivimo i obavljamo valjano
svoj posao. Da li je tako u današnjoj Srbiji?
Nije! Mi po ustavu imamo predsednika koji predstavlja državu i
oličava njeno jedinstvo, ali ne vlada. Međutim, on se ponaša kao
samodržac. Imamo Vladu koja bi trebalo da vlada a zapravo služi
onome ko je uzurpirao svu vlast. Premijerka je godinama njegova
sekretarica. Državni funkcioneri, uključujući i predsednika, po Ustavu
su obavezni da štite teritorijalni integritet zemlje a oni ga podrivaju za
račun svojih zapadnih mentora. U našoj državi u kojoj se izdaja
predstavlja kao patriotizam, a ljubav prema otadžbini tretira kao
slepo potčinjavanje autokrati koji trguje nacionalnim interesima –
sve je trulo!
Ko ne voli svoju zemlju, a režim je već pokazao da je sa njim to
slučaj, nije privrženi ni njenim inostranim partnerima. Suštinski se
priklanja onome od koga zavisi njegova lična perspektiva. Vučić,
rekao bih, u tom smislu uvažava i jednu misao Konfučija. „Svakog
dana donesi kanticu zemlje na neko mesto i sagradićeš planinu“. Naš
samozvanac nju uveliko za sebe stvara od zlata. Da bi je sačuvao
kada, ne daj Bože, završi sa „kosovskom pričom“, moraće neminovno
da pređe i na obavljanje geopolitičkih zadataka u vezi sa onima koje
njegovi evroatlantski gospodari smatraju oponentima.
Onda će uslovi za poslovanje Kine u Srbiji postati onakvi kakvi su u
članicama EU pod punom američkom kontrolom. Biznis može, ali
samo na na~čn koji ne zadire u bilo koju geopolitički osetljivu sferu ili
ne remeti račune Amerikancima. Videli smo šta se na mig Vašingtona
tu i na drugim mestima gde žari i pali, dešavalo sa mnogim linijama
poslovanja kompanije Huawei ili pod kakvim su pritiskom kineski
proizvođači električnih automobila. O ograničavanju prostora za
investiranje da i ne govorimo (npr. Kinezi nisu mogli da kupe
stratešku železaru u slovačkim Kožicama).
Sve rećeno }e u uslovima pojačanih geopolitičkih protivrečnosti biti
pogoršano. Da tako ne bi bilo i u Srbiji – gde bi se lažni glavni „Valter“
preko noći preobrazio u Đui Guia ili neko drugo čudovište iz kineske
mitologije – Peking bi trebalo hitno da uslovi svoju dalju sveobuhvatnu
saradnju sa beogradskim re`imom njegovim praktičnim iskazivanjem
privrženosti me|unarodnom pravu. Onim što oficijelna Srbija radi u vezi
sa Kosovom ono se ruši i definiše se nepovoljan kontekst rešavanja
tzv. tajvanskog pitanja.
Ako naši istočni prijatelji ne shvate da je Kosovo ključ
geopolitičke orijentacije Srbije i dugoročnog odnosa prema
njima, onda će po okončanju kosovske izdaje koju Vučić prikriva
prijateljstvom sa Rusijom i Kinom, on krenuti u NATO i tu će biti
agresivni konvertit njima na štetu. Beograd priča o Rezoluciji 1244.
ali nije smeo da pred Savetom bezbednosti pokrene pitanje njenog
nepoštovanja od strane zapadnih sila. Obraća se SB sa sekundarnim
pitanjima. Kina kao njegova stalna članica to samoinicijativno može
da promeni. To bi za zapadne promotere kosovskog separatizma bio
veliki udarac. Pa da vidimo kako će na zahtev Pekinga da se uključi u
principijelnu međunarodnu odbranu Kosova, reagovati onaj čiji „put“
podrazumeva zaštitu srpskih interesa koje u realnosti kvislinški gazi.
Srpski narod, za razliku od egoističnih vlastodržaca, pošto se
probudi iz hipnotičkog sna, umeće dugoročno da poštuje interese
onoga ko mu sada pomogne. Bitna su prijateljstva među nacijama a
ne sa prolaznim vlastodršcima, pogotovo ne onima koji ne vrše svoj
dug. Prokleto je, i to ne samo „metafizički“ već i geopolitički,
drugovanje sa njima na uštrb pravde. Nadam se da će Kinezi razmisliti
o tome dok se njihov predsednik sprema za skoru posetu Srbiji!
(Autor je politički analitičar i publicista)