Zborovi građana nisu u sukobu sa parlamentarnom demokratijom. Oni trenutno skidaju deo tereta sa „leđa“ studenata, pokazuju isključenosti građana iz sistema i mogu biti izuzetno korisni kao sredstvo pritiska na lokalu, smatraju sagovornici N1.
Ko je za? Ko je protiv? Ima li uzdržanih?
Ova pitanja se proteklih nedelja mogla čuti širom Srbije. U parkovima, na pijacama, ispred zgrada opštine, na skverovima, okupljaju se građani u zborove sa željom da se čuje njihov glas i da se izvrši pritisak „odozdo“ na lokalne vlasti.
Čačak, Rača, Valjevo, Šabac, Novi Sad, Palilula, Čukarica, Sopot, Rakovica, Niš, Stari grad, Loznica, Smederevo, Zrenjanin, Bogatić, Vlasotince, Kragujevac, Aranđelovac, Obrenovac…
Izglasavane su odluke koje se tiču lokalnih zajednica, ali i one kao u Valjevu kada je zbor građana izglasao trajnu zabranu ulaska, prolaska i zadržavanja Draganu J. Vučićeviću, Željku Mitroviću, televizijama Pink i Informeru, dok su Piroćanci proglasili Aleksandra Vučića nepoželjnom osobom.
„Ideja kao takva je odlična, jer ako ništa drugo, daje ljudima nadu i mogućnost da ih čuju barem komšije. Kroz zborove se mogu filtrirati informacije, predlozi, želje iz lokalnih zajednica ka višim instancama. Voleo bih da zborovi budu što više informativni i da upućuju na konkretne akcije, umesto što ponekad imamo gomilu tačaka i rasprava pa dođemo i do ličnih problema. Zborove treba znati i moderirati, kako bi bili što funkcionalniji“, kaže za N1 Petar Lazarević iz beogradske opštine Palilula.
Posle perioda samoupravnog socijalizma, tokom kojeg su su organizovani zborovi radnih ljudi i građana, ovaj način organizovanja „uskrsnuo je“ u drugoj polovini marta, kada su studenti u blokadi objavili „Priručnik za zborsko organizovanje„ i naveli da zborovi omogućavaju direktno učešće građana „u donošenju odluka koje utiču na njihov svakodnevni život“.
„To znači da identifikujete probleme svoje zajednice, dolazite do rešenja, postavljate zahteve i vršite pritisak na odgovorne“, naveli su tom prilikom „Studenti u blokadi“.
Zborovi su pokazatelj da se građani osećaju isključeno
S druge strane, pojavila su se mišljenja da zborovi nisu u duhu parlamentarne demokratije, da su nespojivi sa njom.
Politikolog Dejan Bursać kaže za portal N1 da su zborovi takođe i pokušaj studenata da sa sebe malo skinu teret zahteva za sistemskom promenom, odnosno promenom režima.
„Oni na ovaj način kažu ostatku društva da ako žele političke zahteve i političke ciljeve, da se organizuju. Ne može sve da padne na studentska plaća, već moraju i ostali da se organizuju. Predložili su zborove kao način, budući da takav način funkcioniše dobro u njihovom slučaju, odnosno na plenumima. To je komunikaciono dobar potez“, ocenjuje Bursać.
On dodaje da se na zborovima pojavljuje značajan broj ljudi, posebno u većim gradovima, što govori koliko se ljudi zapravo osećaju isključeno u sistemu koji je nametnula i ustrojila Srpska napredna stranka (SNS), po kome samo njihovi ljudi imaju pristup svemu.
„Kad pogledate stvari danas – institucije su zatvorene, zakoni i pravila se selektivno primenjuju, mediji si zatvoreni, a bukvalno samo jedan politički akter ima pristup odlučivanju. Vidi se zapravo koliko su ljudi u stvari željni da učestvuju, a brojnost i učestalost govore dosta o tome“, poručuje Bursać.
Srpski paradoks: Građani zadovoljni i nemoćni
Istraživanja Demostata iz oktobra 2024. godine donelo je naizgled kontradiktorne rezultate. Prema njemu dve trećine građana Srbije veruje da žive dobro ako se uzmu u obzir stambeni uslovi, porodični život i međuljudski odnosi, ali su, s druge strane, nezadovoljni radom vlasti, nemaju poverenje u institucije i osećaju se nemoćno da nešto promene u svom okruženju, kada je u pitanju društveni angažman.
Građani se osećaju nemoćno kada je u pitanju uticaj na rešavanje važnih pitanja van porodice i to izaziva veliku frustraciju, a postoji izražen osećaj ekonomske nesigurnosti među građanima, navode iz Demostata. „U situacijama kada se osećaju ignorisano i zapostavljeno od institucija, često gube poverenje u vlast. U tom kontekstu životni standard i ukupno zadovoljstvo mogu biti zadovoljeni porodičnim odnosima umesto da se oslanjaju i na šira društvena pitanja“, izjavila je ranije za N1 istraživačica Demostata Sara Kalember.
„Korisno pomoćno sredstvo“
Dragan Popović, iz Centra za praktičnu politiku za N1 kaže da zborovi građana, kao oblik neposredne demokratije, su vrlo korisno pomoćno sredstvo u demokratskim sistemima. Oni, kako navodi, mogu da pomognu kod donošenja odluka koje se tiču manjeg broja ljudi – poput stanara zgrade, jer tehnički jesu podesni za manji broj ljudi.
On kaže da u svakoj razvijenoj parlamentarnoj demokratiji oblici neposredne demokratije su nezaobilazni kao korektivni faktor.
„Ovo je posebno važno kada su u pitanju odluke koje su od velikog značaja za ljude i kada nije dovoljno da se izjasne samo predstavnici građana u skupštinama“, smatra Popović.
Bursać kaže da, iako je u pitanju dobar potez, nije siguran koliko je održiv dugoročno, odnosno koliko je to dobar način za upravljanje kompleksnim društvom u 21. veku.
On navodi da predstavnička demokratija postoji jer ljudi u današnjem svetu najčešće nemaju vremena da se svaki dan iznova bave svim segmentima politike, „već biramo nekog ko će se time baviti“.
Međutim, kako Bursać ističe, lokalnom nivou bi zborovi mogli da imaju uticaja, kao i da je važno da su se ljudi ponovo zainteresovali ko im sedi u opštinama, savetima mesnih zajednica, kakve odluke se donose, šta se dešava na lokalu… Problem je, kako smatra, što bi ono što su aktivnosti zborova, u načelu, trebalo da rade lokalni odbori političkih partija.
Prema Ustavu Srbije, zbor se uz demonstracije i druga okupljanja prepoznaje kao oblik slobode okupljanja. S druge strane, Zakonom o lokalnoj samoupravi zbor se, uz referendum i građansku inicijativu, prepoznaje kao oblik neposredne samouprave građana.
„S jedne strane kod nas je stranačka demokratija vrlo temeljno razvaljena u korist jednog aktera i obeshrabreni su da rade, a sa druge strane, opozicione partije zaista imaju veliki problem poverenja u njih. Čak i njihovi glasači nemaju poverenja u njihov rad i verovatno osećaju rezervu da se uključe u neki lokalni odbor neke partije. To nepoverenje bi isto uticalo na veći odziv na zborovima i želju da se ljudi uključe neformalno, putem tih zborova“, zaključuje Bursać.
Dragan Popović kaže da neposredna demokratija nigde nije zamenila predstavničku, “jer je to, uz današnji način života, praktično neizvodljivo”. Zato je, kako tvrdi, predstavnička demokratija još uvek najmanje loš sistem, ali uz stalne napore da se unapredi i da se spreče zloupotrebe.
„Demokratija je vrlo kompleksan sistem i zahteva kombinaciju i stalno osvežavanje mehanizama građanske participacije da bi se sprečilo otuđenje vlasti od ljudi koji su nosioci suvereniteta. U trenutnoj situaciji u Srbiji, vidimo da su zborovi često odgovor na krizu sistema“, kaže Popović.
On smatra da u Srbiji predstavnička demokratija nije ni uspostavljena, pa nema ni osnova za razočaranje takvim sistemom.
„Verujem da je svako političko angažovanje građana dobro i da može da pomogne promenama u Srbiji i uspostavljanju pravednijeg sistema vlasti. Zahtevi da zborovi zamene institucije će brzo pasti u zaborav, kada se ljudi budu suočili sa nerealnošću takve ideje. Ipak, treba sačuvati iskru političkog angažmana za ubuduće, jer što veći broj ljudi učestvuje na različitim nivoima u procesu donošenja odluka, to su veće šanse da će te odluke biti dobre i u interesu cele zajednice“, zaključio je Popović.